Rijeci i stvari - Monoskop

402
RIJECI I STVARI
đeme misli, nisu mogle zaobići primat predstave; kao i čitavo
klasicističko znanje, one se nalaze u samoj predstavi,
one nisu njihove nasljednice ili njihovi nastavljači, jer je
čitava konfiguracija znanja modifikovana i one su nastale
samo utoliko što se pojavilo, zajedno sa čovjekom, biće koje
je ranije postojalo u polju epistemè. Ipak, mogućno je shvatiti
zašto se, svaki put kad se služimo humanističkim naukama
da bismo filozofirali, kad se vraćamo u prostor misli
onog što smo mogli saznati i tamo gdje je čovjek doveden
u pitanje, imitira filozofija X V III vijeka u kojoj čovjek
ipak nije imao svoje mjesto; to je stoga što, proširujući
izvan njegovih granica domen čovjekova znanja, proširujemo
preko tih granica i domen vlasti predstave, i tako
iznova stvaramo filozofiju klasicističkog tipa. Druga posljedica
se ogleda u činjenici da se humanističke nauke, tretirajući
ono što je predstava (u svjesnom ili nesvjesnoni obliku),
nalaze u situaciji da same uslove svoje mogućnosti
tretiraju kao svoj predmet. Njih, dakle, uvijek oživljava neka
vrsta transcendentalne mobilnosti. One ne prestaju da
prema sebi vrše kritičko obnavljanje. One se kreću od onoga
što je dato predstavi ka onome što predstavu čini mogućnom,
ali što je još uvijek predstava. Na taj način humanističke
nauke teže manje da se generalizuju ili da se preciziraju,
kako to čine ostale nauke, nego što su usmjerene
ka neprestanom demistificiranju: tj. prelasku od neposredne
i nekontrolisane evidentnošti ka manje providnim ali
fundamentalnijim oblicima. Taj kvazitranscendentalni put
uvijek uzima oblike otkrivanja. One se uvijek otkrivanjem
mogu generalizovati ili osposobiti da misle individualne fenomene.
Na horizontu svake humanističke nauke postoji
projekat da se čovjekova svijest svede na svoje realne uslove,
da se restituiše na sadržaje i oblike iz kojih je nastala
i koji se u njoj kriju; stoga i problem nesvjesnog —
njegova mogućnost, status, način postojanja i načini njegova
saznanja i objelodanjivanja — nije problem koji je u
samim humanističkim naukama i s kojim se one susreću
slučajno u svojim postupcima; to je problem koji se proteže
duž čitavog njihovog postojanja. Za sve humanističke
nauke karakteristično je jedno transcendentalno uzdizanje
koje se vraća u otkrivanje ne-svjesnog.
Možda bismo u ovome mogli naći sredstvo da pobliže
odredimo ono što je kod njih bitno. Prije svega, jasno je
da ono što manifestuje suštinu humanističkih nauka nije