Rijeci i stvari - Monoskop

234 RIJECI I STVARI
celar d’Ageso (d ’Aguesseau) (34), Kondijak, Destit; između
te dvije grupe, tačno po sredini, nalaze se Melon (35),
i Graslen (36). Istina, bilo bi interesantno da se tačno navedu
njihova shvatanja i odredi njihov odjek u različitim
društvenim grupama. Ali ako ispitujemo ono znanje koje
ih je učinilo mogućnim, i jedne i druge, uočavamo da je u
pitanju samo površna suprotnost; ako je čak i nužna, mogućna
je jedino na jedinstvenoj osnovi, koja u jednoj tački
otvara dva pravca neophodnog izbora.
Ta jedinstvena osnova definiše novac kao zalog —
definicija koju susrećemo kod Loka i nešto ranije kod
Vona (Vaughan) (37), a zatim kod Melona — »zlato i srebro
su, prema usvojenoj praksi, zalog i ekvivalent ili zajednička
mjera svega što služi za čovjekovu potrebu« (38),
kod Ditoa — »bogatstvo povjerenja ili shvatanja samo je
reprezentativnog karaktera, kao i zlato i srebro, bronza ili
bakar« (39), kod Forbonea (Fortbonnais) — »važna tačka«
u bogatstvu jeste »uvjerenje vlasnika novca i robe da ih
mogu razmijeniti kad god to zažele... na osnovu stope u­
tvrđene praksom« (40). Reći da je novac zalog znači reći
da on nije ništa više nego žeton koji smo dobili prema zajedničkom
dogovoru — puka fikcija, dakle. Ali to, takođe,
znači da on vrijedi onoliko koliko i ono za što smo ga dali,
jer može biti zamijenjen za takvu istu robu ili njoj odgovarajuću.
Novac može uvijek svom vlasniku vratiti ono što
je za nj zamijenjeno, isto kao što u predstavama znak mora
da dovede do misli ono što predstavlja. Novac je dobra
memorija, predstava koja se ponavlja, za trenutak odgođena
razmjena. Kao što kaže Le Tron (Le Trošne), trgovina
koja se služi novcem znači usavršenost u onolikoj mjeri
u kolikoj je i sama trgovina nesavršena (41); to je čin kome
neko vrijem e nedostaje onaj koji ga nadomješta, jedna
poluoperacija što obećava i očekuje obrnutu razmjenu
nakon koje će zalog biti pretvoren u svoj stvarni sadržaj.
Ali kako monetarni zalog može dati takvu garantiju?
Kako može izbjeći dilemu znaka bez vrijednosti ili robe
koja je slična svim drugim? To je ona heretička tačka u
čitavoj klasicističkoj analizi novca: tu dolazi do izbora
koji je podijelio pristalice Loa i njegove protivnike. Može
se shvatiti da je operacija koja od novca čini zalog osigurana
tržišnom vrijednošću samog metala od koga je napravljen,
ili nekom drugom robom koja bi mu bila prido-