Rijeci i stvari - Monoskop

GOVOR
159
IV ARTIKULACIJA
Glagol biti, mješavina pripadanja i potvrđivanja, raskršće
govora o prvobitnoj i radikalnoj mogućnosti usmene
riječi, definiše prvi i najhitniji invarijant rečenice. Pored
njega, s obje strane nalaze se vrste riječi ili dijelovi usmenog
saopštavanja. Ta područja su još indiferentna; određena
su jedino sićušnom, gotovo nevidljivom, ali centralnom,
figurom bića; njihovo djelovanje se odvija oko »prosuditelja«,
kao stvari o kojoj treba suditi — juđicande, i
onoj koja je već presuđena — judicat (41)’. Kako se ta puka
namjera rečenice može pretvoriti u posebne i razgovjetne
fraze? Kako govor može iskazati čitav sadržaj predstave?
To je mogućno stoga što je govor sačinjen od riječi
koje imenuju, dio po dio, ono što je dato predstavom.
Riječ označava, to znači da je ona po svojoj prirodi —
ime, i to vlastito ime, jer je usmjerena prema određenoj
predstavi i nikakvoj drugoj. Tako pred uniformnošću glagola
— koji je samo univerzalan iskaz pripadanja — imena
se množe do beskonačnosti. Moglo bi ih biti isto koliko i
stvari koje treba imenovati. Ali svako ime bi bilo tako
snažno vezano za predstavu koju označava da se ni najslabiji
odnos pripadnosti ne bi mogao formulisati; jezik bi
stoga spao ispod svog nivoa: »Ako bi imenice bile sastavljene
samo od vlastitih imena, trebalo bi ih umnožiti beskonačno.
Te riječi, čije bi mnoštvo preopteretilo pamćenje,
ne bi uspjele da zavedu nikakav red među predmetima
našeg saznanja, pa ni našim idejama, a sav naš govor zapao
bi u najdublju konfuziju« (42). Im e u rečenici ne može
vršiti svoju funkciju i omogućiti pripadanje osim ako nešto
(bar dio predikata) ne ukazuje na neki elemenat koji
je zajednički većem broju predstava. Općenitost imenice je
isto tako potrebna vrstama riječi kao i označavanje bića
obliku rečenice.
Tu je općenitost mogućno postići na dva načina: 1) horizontalnom
artikulacijom — grupiranjem individua koje
međusobno posjeduju izvjesne identičnosti, a odvajanjem
onih koje su različite; takva artikulacija stvara sukcesivnu
generalizaciju sve širih i širih grupa (a sve m alobrojnijih);
ona ih može i beskonačno dijeliti na osnovu novih razlika
i tako dospjeti do vlastitog imena čiji je ona dio (43); poredak
naporednosti i podređenosti prekriven je jezikom i
svaki njegov dio figurira sa svojim imenom; od individue