Rijeci i stvari - Monoskop

RAD, ŽIVOT, JEZIK
309
tom. Poznato je kakvu je ulogu odigrao takav raspored u
oživljavanju zamorene dobre volje humanista; poznato je,
tak.ođe, kako je došlo do stvaranja utopija o kraju istorije.
U klasicizmu utopija je funkcionisala kao izvorno sanjarenje:
samo je svježina svijeta trebalo da obezbijedi idealan
raspored tabele na kojoj bi svaka stvar bila na svom mjestu,
sa svojim susjedstvom, svojim specifičnim razlikama
i neposrednim ekvivalencijama. U tom prvom osvjetljenju
predstave nisu morale biti odvojene od živog, oštrog i osjetljivog
prisustva onoga što su predstavljale. U XIX vijeku
utopija se odnosila više na kraj vremena nego na njegovo
rađanje: to je stoga što znanje nije konstituisano na osnovu
tabele, nego na osnovu serije, lanca i nastajanja; kada
s obećanom večeri dođe sjena raspleta, tiha erozija ili žestina
istorije izbaciće na površinu čovjekovu antropološku
istinu. Kalendarsko vrijeme moći će i dalje da traje, ali će
biti prazno, jer će istoričnost prevagnuti nad ljudskom suštinom.
Nestajanje vremena, sa svim svojim dramatičnim
izvorima, zaboravom, alijenacijom, biće uhvaćeno u okviru
antropološke konačnosti, koja tu nalazi svoju ozarenu potvrdu.
Konačnost i njena istina ispoljavaju se u vremenu;
samim tim i vrijeme je konačno. Veliki san o jednom istorijskom
terminu zove se utopija kauzalnih misli, kao što je
san o porijeklu bio utopijom klasifikatorske misli.
Takav raspored je dugo vremena imao prisilni karakter;
krajem XIX vijeka Niče mu je dao nov sjaj zapalivši
ga. On je obnovio ideju o kraju vremena, da bi od toga
učinio smrt Boga i lutanje posljednjeg čovjeka; on je obnovio
antropološku konačnost, ali samo zato da bi istakao
čudesni skok natčovjeka; obnovio je i veliki lanac kontinuiteta
u istoriji, ali ga je predstavio kao beskrajni povratak.
Smrt boga i nailazak natčovjeka, obećanje i užas od velike
godine, uzalud obnavljaju elemente misli XIX vijeka i stvaraju
novu arheološku mrežu, jer sve to vodi samo ka razbijanju
onih stabilnih oblika izvajanih od okamenjenih ostataka
stranih i možda nemogućnih lica. U toj svjetlosti, za
koju se još ne zna da li podstiče posljednji požar ili označava
dolazak zore, može se naslutiti prostor savremene
misli. U svakom slučaju, Niče je, umjesto nas i čak prije
našeg rođenja, porušio obećanja koja su nam davale dijalektika
i antropologija.