Rijeci i stvari - Monoskop

1 2 2
RIJECI I STVARI
pirijsku i rječitu sličnost stvari, onu podmuklu sličnost
koja ispod misli pruža beskrajni materijal za diobe i raspodjele.
S jedne strane opšta teorija Znakova, podjela i
klasifikacija; a s druge — problem neposrednih srodnosti,
spontanog pokreta imaginacije, ponavljanja prirode. Između
toga imamo nova znanja koja nalaze svoj prostor u
tom otvorenom rastojanju.
III PREDSTAVLJANJE ZNAKA
Šta je znak u epohi klasicizma? Jer, u prvoj polovini
XVII vijeka, i to zadugo — možda sve do naših dana —
promijenio se čitav režim znakova i uslova pod kojim oni
vrše svoju čudnu funkciju; a to je ono što im, između
toliko drugih stvari koje znamo ili vidimo, odmah daje
obilježje znaka; to je samo njihovo biće. Na pragu klasicizma
znak prestaje da bude figura svijeta i prestaje da
bude vezan čvrstim i tajnim vezama sličnosti ili afiniteta
za ono što obilježava.
U klasicizmu znak se definiše pomoću tri promjenljive
veličine (10). a) Porijeklo veze: znak može biti prirodni
(kao što odbljesak u ogledalu označava ono što se odražava)
i konvencionalni (kao što neka riječ, za određenu
grupu ljudi, može da označava ideju), b) Tip veze: znak
može pripadati cjelini koju obilježava (kao što je vedar
izraz lica rezultat dobrog zdravlja, koje se na taj način
ispoljava) ili biti odvojen (kao što su figure iz Starog
Zavjeta daleki znaci otjelovljenja i iskupljenja), c) Sigurnost
veze: znak može biti tako stalan da se možemo pouzdati
u njegovu vjernost (kao što disanje označava život);
ali može biti i samo vjerovatan (kao bljedilo za trudnoću).
Nijedan od tih oblika veze ne uključuje nužno sličnost, ni
sam prirodni znak je ne zahtijeva: krik je spontani znak
straha, ali mu nije i analogan; ili, kao što kaže Berkli (Berkeley),
vizuelni utisci su znaci dodira koje je stvorio bog,
a ipak mu ni na kakav način ne liče (11). Te tri promjenljive
veličine zamjenjuju sličnost da bi definisale efikasnost
znaka u domenu empirijskog saznanja.
1. Znak, pošto je uvijek izvjestan ili vjerovatan, mora
naći svoje mjesto u okviru saznanja. U XVI vijeku smatralo
se da su znaci utisnuti u same predmete kako bi ljudi
mogli objelodaniti njihove tajne, njihovu narav ili nj i-