Rijeci i stvari - Monoskop

PRATILJE
79
iz profila, dvosmisleni posjetilac koji istovremeno ulazi j
izlazi, u svom nepomičnom njihanju. On u mjestu ponavlja,
ali u tamnoj stvarnosti svog tijela, trenutne kretnje
slike koje prelaze preko scene, prodiru kroz ogledalo, tu
se odslikavaju i iz njega izbijaju kao vidljive forme, nove
i identične. Blijede, sićušne, te su siluete pomračene visokim
i snažnim stasom čovjeka koji se pojavio u otvoru
vrata.
Ali treba se vratiti iz zadnjeg u prednji plan slike;
treba napustiti taj kružni hod čijom smo krivuljom upravo
pošli. Polazeći od slikareva pogleda koji na lijevoj strani
čini izdvojeno središte, najprije primjećujemo naličje platna,
zatim izložene slike sa ogledalom između njih, zatim
otvorena vrata, opet platna, ali zbog oštre perspektive vidimo
samo njihove debele okvire; najzad, u krajnjem desnom
uglu — prozor ili, bolje, otvor kroz koji kulja svjetlost.
Ta školjka u obliku elise nudi nam čitav ciklus prizora:
pogled, paleta i kist, platno netaknuto znakovima (to
su materijalni instrumenti predstave), slike, odbljesci, stvarni
čovjek (dovršena predstava, ali oslobođena svojih iluzornih
ili istinitih sadržaja koji je prate); zatim se odvija
predstava: vide se samo okviri i ta svjetlost koja spol ja
kupa slike ali koju one moraju transformisati u sebi podobnu
vrstu, kao da svjetlost dolazi s drugog kraja, prolazeći
kroz okvire od tamnog drveta. A tu svjetlost upravo vidimo
na slici kao da izbija iz šupljine okvira; odatle ona pada na
čelo, jabučice, oči, slikarev pogled. . . Tako se zatvara krivulja,
ili, bolje, tom se svjetlošću ona otvara.
Taj otvor nije isti kao u pozadini slike, gdje su otvorena
vrata; to je čitava širina slike a pogledi koji su tamo
usmjereni ne dolaze do dalekog posjetioca. Friz u prvom
i drugom planu platna obuhvata — ubrojivši i slikara —
osam lica. Petoro njih, manje ili više nagnute glave, okrenute
ili naklonjene, gledaju u smjeru okomite ose slike. U
centru grupe je mala infantkinja, u svojoj širokoj sivoj i
ružičastoj haljini. Princeza okreće glavu udesno, dok njena
bista i veliki volani njene haljine lagano klize na lijevu
stranu; pogled je, međutim, odlučno okrenut u pravcu gledaoca
koji je ispred slike. Središnja linija koja bi dijelila
platno na dva jednaka dijela prošla bi tačno između očiju
tog djeteta. Njeno je lice na trećini visine čitave slike. Nema
sumnje da upravo tu počiva glavna tpma kompozicije;
tu je i sam predmet slike. Kao da je to htio dokazati i još