Rijeci i stvari - Monoskop

378 RIJECI I STVARI
krenuta analiza reprezentativnog govora. Takođe se može
naslutiti sva težina prijetnje koja pritiska čovjekovo biće
pri pomisli na pojavu jezika u zagonetnom jedinstvu njegova
bića. Da li se naš budući zadatak sastoji u pristupanju
jednom načinu mišljenja, dosad nepoznatom u našoj
kulturi, koji dozvoljava da se istovremeno, bez diskontinuiteta
i kontradikcije, promišlja i biće čovjeka i biće jezika?
U tom slučaju treba izbjeći sve što bi moglo da znači naivni
povratak na klasicističku teoriju o govoru (povratak koji
nas navodi na iskušenje utoliko više što smo nemoćni da
mislimo blistavo ali odsječno biće jezika, dok teorija predstave
već postoji, potpuno konstituisana, koja nam pokazuje
mjesto gdje se to biće može smjestiti i razbiti u čisto funkcionisanje).
Ali isto tako mogućno je da bude zauvijek zabranjen
pokušaj da se u isti mah promišlja i biće jezika i
čovjekovo biće; mogućno je da tu postoji neizbrisiva šupljina
(u kojoj mi upravo postojimo i govorim o) tako da bi
svaku antropologiju trebalo proglasiti himerom koja bi
raspravljala o biću jezika, kao i svaku koncepciju jezika ili
značenja što bi nastojala da se približi, da ispolji ili oslobodi
čovjekovo vlastito biće. Možda se tu nalaze temelji
najznačajnijeg izbora filozofije našeg vremena. Izbora do
koga može doći tek u nekoj budućoj refleksiji. Jer ništa
nam ne može unaprijed kazati na kojoj je strani otvoren
put. Jedino što mi zasada sigurno znamo jeste da nikad u
zapadnoj kulturi biće čovjeka i biće jezika nisu mogli koegzistirati
niti se podešavati jedno prema drugome. Njihova
inkompatibilnost bila je jedna od osnovnih crta naše
misli.
Promjena izvršena od analize govora ka analitici konačnosti
ima još jednu posljedicu. Klasicistička teorija znaka
i riječi trebalo je da pokaže kako predstave koje se nižu
u tako uskom i stisnutom nizu da se distinkcije i ne pojavljuju
i da su sve iste, mogu biti izložene u jednoj permanentnoj
tabeli stabilnih razlika i ograničenih identičnosti;
tu je bila u pitanju geneza Razlike na osnovu potajno
varirane monotonije Istoga. Analitika konačnosti ima upravo
obrnutu funkciju: ukazujući na činjenicu da je čovjek
determinisan, ona treba da ispolji kako je osnov svih tih
determinacija samo čovjekovo biće u svojim radikalnim
granicama; ona mora ispoljiti kako su sadržaji iskustva već
unaprijed njihovi vlastiti uslovi, kako misao unaprijed pohodi
nemišljeno koje jo j izmiče i koje ona stalno nastoji