Rijeci i stvari - Monoskop

102
RIJECI I STVARI
riječi prema njihovim svojstvima«; sintaksa se sastojala
od »skoro isključive podudarnosti i međusobnog prožimanja
svojstava, kako imenice sa imenicom ili glagolom, tako
i priloga sa svim riječima uz koje se prilaže, i veznika u
naporednom odnosu veza« (29). Jezik nije ono što jest jer
ima smisao; njegov reprezentativni sadržaj koji će imati
toliko važnosti za gramatičare XVII i XVIII vijeka i koji
će im služiti kao vodič u njihovim analizama, ovdje ne
igra nikakvu ulogu. Riječi su sastavljene od slogova, a slogovi
od slova, zato što se u njima nalaze svojstva koja ih
približuju ili razdvajaju isto kao što se u svijetu obilježja
međusobno suprotstavljaju ili privlače. Proučavanje gramatike
u XVI vijeku oslanja se na iste epistemološke dispozicije
kao i nauka o prirodi ili ezoterične discipline. Jedina
razlika je u tome što ima samo jedna priroda, a više
jezika; u ezoterizmu svojstva riječi, slogova i slova otkrivaju
se drukčijim govorom, koji ostaje tajan, dok u gramatici
riječi i fraze iz svakodnevnog života same iskazuju
svoja svojstva. Jezik je na pola puta između vidljivih figura
prirode i tajnih podudarnosti ezoteričnog govora. To je
izdrobljena priroda, razdijeljena protiv svoje volje i izmijenjena;
ona je izgubila prvobitnu providnost; u sebi nosi
tajnu, a na površini su oznake onoga što hoće da izrazi
i koje treba dešifrovati. Jezik je istovremeno i prikriveno
otkrovenje i otkrovenje koje se ponovo uzdiže u rastućoj
svjetlosti.
U svom prvobitnom obliku, kada je ljudima bio podaren
od boga, jezik je bio apsolutno izvjestan i providan
znak stvari zato što im je ličio. Imena su bila utisnuta
u predmetu koji su označavala kao što je snaga upisana
u tijelu lava, kraljevski stav u pogledu orla, ili kao što je
uticaj planeta obilježen na čelu ljudi: sve je to omogućeno
zahvaljujući obliku sličnosti. Da bi ljudi bili kažnjeni, ta
prozirnost bila je uništena u Vavilonu. Jezici se podijeliše
i postaše netrpeljivi u onolikoj mjeri u kolikoj je bila izbrisana
njihova sličnost 'sa stvarima, koja je bila prvi razlog
postojanja jezika. Sve jezike koje poznajemo mi danas
govorimo samo na osnovu te izgubljene sličnosti i u prostoru
koji je ona ostavila praznim. Postoji samo jedan
jezik koji čuva uspomenu na tu sličnost, jer direktno proizilazi
iz tog prvog rječnika, sad već zaboravljenog; jer bog
nije htio da vavilonska kazna padne u zaborav; jer je taj
jezik trebalo da posluži kao svjedok starog saveza između