Rijeci i stvari - Monoskop

190 RIJECI I STVARI
menu, njegovoj prošlosti, dubini istorije, znači uvođenje
reda u jezik koji je već kodifikovan i čija su obilježja utvrđena,
reda koji ima isti karakter kao i red među ljudima.
I u takvom klasifikovanom vremenu, u tom išpartanom i
specijaliziranom nastojanju, istoričari X IX vijeka započeće
pisati istoriju koja će najzad biti »istinita« — to jest oslobođena
od racionalnosti klasicizma, od njenog poretka i
njene teodiceje; istorija vraćena eruptivnoj žestini vremena.
I I I STRUKTURA
Tako raspoređena i shvaćena, istorija prirode je uslovljena
mogućnošću da stvari i jezik zajednički pripadaju
predstavi; ali ona postoji kao zadatak samo ukoliko su
stvari i jezik odvojeni. Ona će stoga morati da smanji to
rastojanje kako bi jezik približila pogledu, a viđene stvari
riječima. Istorija prirode nije ništa drugo nego imenovanje
vidljivog. Otuda njena prividna jednostavnost i taj stav koji
iz daleka izgleda naivan jer je nametnut očiglednošću stvari.
Ima se utisak da je sa Turneforom, Lineom i Bifonom
počelo imenovanje onoga Što je od vajkada bilo vidljivo,
ali je ostalo nijemo pred nekom vrstom nesavladljive rastresenosti
pogleda. U stvari to i nije hiljadugodišnja nepažnja
koja je odjednom uklonjena, nego jedno novo vidno
polje što se otvorilo sa ovom svojom slojevitošću.
Istorija prirode nije postala mogućna zato što je čovjek
počeo gledati bolje i iz veće blizine. U suštini, može se
reći da je klasicizam nastojao ako ne da vidi što je mogućno
manje, a ono da namjerno skuči polje svog iskustva.
Posmatranje, počev od X V II vijeka, postaje čulno saznanje
sazdano na sistematskoj negaciji. Iz toga se isključuje neprovjerena
vijest, ali se isključuju i ukus i sočnost, jer s
njihovom nesigurnošću nije mogućno sprovesti univerzalno
prihvatljivu analizu zasebnih elemenata. I čulo dodira
je striktno ograničeno na označavanje nekoliko dosta uočljivih
opozicija (kao što je razlika između glatkog i hrapavog);
čulo vida je dobilo isključivu privilegiju, jer je to
čulo evidentnosti i protežnosti prema tome, i analize partes
extra partes, koju ovako odobrava: slijepac iz X V III vijeka
može biti geometar, ali ne i prirodnjak (3). Osim toga,
sve što se nudi pogledu ne može biti iskorišćeno: boje, na
primjer, ne mogu pružiti nikakvo korisno upoređenje. Vid­