Rijeci i stvari - Monoskop

228 RIJECI I STVARI
ra instrument predstave i analize bogatstva, a od bogatstva
sadržaj koji je predstavljen monetom. Isto kao što se
stara konfiguracija sličnosti i obilježja razbila da bi se
ponovo formirala u okviru dvaju korelativnih sistema —
predstave i znakova, i krug »dragocjenog« se razbija u epohi
merkantilizma — bogatstvo se javlja kao objekat potrebe
i želje, dijeli se i međusobno supstituiše kroz igru novca.
I recipročni odnosi novca i bogatstva uspostavljaju se
u obliku prometa i razmjene. Ako je bilo mogućno vjerovati
da merkantilizam brka bogatstvo i novac, to je stoga
što novac ima moć da izrazi svako moguće bogatstvo, jer
je on univerzalni instrumenat analize i predstavljanja, jer
on bez ostatka pokriva čitav svoj domen. Svako bogatstvo
može biti unovčeno; ono na taj način ulazi u promet. Na
taj način svako je biće bilo mogućno okarakterisati i staviti
u neki taksinomijski okvir, jer svako biće je moglo dobiti
ime i ući u artikulisani jezik; svaka predstava je mogla
nešto izraziti i, da bi postala poznata, mogla je ući u
neki sistem identičnosti i razlika.
Ali ovo treba pobliže objasniti. Od svih stvari koje na
svijetu postoje, koje će merkantilizam nazvati bogatstvom?
Sve one koje, pošto se mogu predstaviti, postaju i predmet
naše želje. To jest one koje su obilježene »nužnošću,
korišću, uživanjem ili rijetkošću« (12). Pa, da li se i za
metale od kojih se kuje novac (ne obični bakarni, u upotrebi
u pojedinim krajevima, nego novac koji se upotrebljava
u vanjskoj trgovini) može reći da predstavljaju bogatstvo?
Zlato i srebro su veoma malo korisni — »tačno koliko
omogućavaju da se njima služimo u domaćinstvu«; i
uzalud su rijetki, njihovo obilje prekoračuje granicu upotrebe.
Ako ih još uvijek tražimo, ako ljudima uvijek nedostaju,
ako buše rudnike i vode ratove da bi ih se dočepali,
to je stoga što je kovanje zlatnog i srebrenog novca
dalo tim metalima i vrijednost i rijetkost koje oni, sami
po sebi, nemaju. »Novac ne crpe svoju vrijednost iz materijala
od koga je sastavljen, nego iz oblika koji predstavlja
sliku ili obilježje vladara« (13). Zlato je dragocjeno jer je
to novac. A ne obrnuto! Tako je odjednom razbijen odnos
fiksiran u X V I vijeku: novac (i metal od koga je napravljen)
dobija vrijednost na osnovu čiste funkcije znaka.
Iz toga proizilaze dvije posljedice. Prije svega, vrijednost
stvari ne zavisi od metala. Ona se određuje sama po sebi
(bez pozivanja na novac) prema kriteriju korisnosti, uži­