Rijeci i stvari - Monoskop

GRANICE PREDSTAVE
2 7 3
Ne predmeti kojim se podmiruju potrebe, nego vrijeme
i napor transformisan, sakriven, zaboravljen.
Taj preokret ima veliki značaj. Doduše, Adam Smit
još uvijek analizira, kao i njegovi prethodnici, ona područja
pozitivi teta koja su se u XVIII vijeku zvala »bogatstvo«.
Pod tim on takođe podrazumijeva predmete potrebe
— dakle predmete koji u sebi nose određen oblik
predstave — koji sami sebe predstavljaju u procesu razmjene.
Ali u okviru tog podvostručavanja i 'adi podešavanja
normi, jedinica i mjera razmjene, Smit formuliše
princip reda koji se ne može svesti na analizu predstave:
on iznosi na svjetlost dana rad, to jest napor i vrijeme,
taj radni dan koji istovremeno razdvaja i troši čovjekov
život. Ekvivalentnost predmeta želje nije uspostavljena
posredstvom drugih predmeta ili drugih želja, nego prelaskom
na nešto što im je krajnje heterogeno. Ako u bogatstvu
postoji poredak, tj. da se za jedan predmet može
kupiti drugi, ako zlato vrijedi dva puta više nego srebro,
to nije stoga što ljudi imaju slične ukuse, niti otud
što na isti način osjećaju glad, nego zato što su svi podložni
vremenu, naporu, umoru i, u krajnjoj liniji, smrti.
Ljudi vrše razmjenu zato što osjećaju potrebe i imaju
želje, ali oni tu razmjenu mogu izvršiti i urediti zato što
su podložni vremenu i velikoj vanjskoj fatalnosti. Sama
plodnost rada nije toliko zavisna od lične vještine ili od
proračunate koristi; ona je takođe zasnovana na uslovima
koji su izvan nje: napredak industrije, podjela rada na
umni i fizički. Iz toga se vidi na koji način refleksija o
bogatstvu počinje, od Adama Smita, da prekoračuje prostor
koji joj je bio određen u doba klasicizma. Tada je
bila smještena u samoj »ideologiji« — u samoj analizi
predstave; ubuduće ona će se pozivati na oba domena
koji izbjegavaju i oblike i zakone dekompozicije ideja:
s jedne strane, ona je usmjerena ka antropologiji, koja dovodi
u pitanje suštinu čovjeka (njegovu konačmost, njegov
odnos prema vremenu, neminovnost smrti) i predmet
u koji ulaže svoj život i svoj trud iako u tome ne može
prepoznati predmet svoje neposredne potrebe; s druge
strane, ona ukazuje na mogućnost političke ekonomije, koja
se više bavila proučavanjem razmjene bogatstva (i
predstavama na kojim je ono zasnovano), nego njegovim
stvarnim proizvođenjem: oblicima rada i kapitala. Prema
tome, jasno je kako će se ideologija i analiza pred­
18