Rijeci i stvari - Monoskop

GLAVA DRUGA
PROZA SVIJETA
I ČETIRI SLIČNOSTI
Do kraja XVI vijeka sličnost je igrala graditeljsku
ulogu u znanjima zapadne kulture. Ona je dobrim dijelom
rukovodila egzegezom i interpretacijom tekstova; ona je
organizovala igru simbola, omogućavala saznanja o vidljivim
i nevidljivim stvarima i upravljala umjetnošću koja
ih je predstavljala. Svijet- se zatvarao nad samim sobom:
zemlja je imitirala nebo, lice se ogledalo u zvijezdama, a
trave u svojim stabljikama skrivale tajne koje su služile
čovjeku. Slikarstvo je imitiralo prostor. A predstavljanje —
bilo kao svečanost ili kao znanje — izdavalo se za ponavljanje:
pozorište života ili ogledalo svijeta — to je bilo odličje
svakog jezika, njegov način oglašavanja i formulisanja
svog prava na govor.
Treba se malo zaustaviti na tom vremensk >m periodu
kada se sličnost oslobodila potčinjenosti znanju i iščezla,
bar djelomično, sa horizonta saznanja. Kako je, krajem
XVI, pa čak i početkom XVII vijeka sličnost bila mišljena?
Kako je ona mogla organizovati figure znanja? I, ako je
istina da je broj sličnih stvari beskonačan, mogu li se bar
ustanoviti oblici prema kojim se određuje stepen njihove
međusobne sličnosti?
Semantička osnova sličnosti u XVI vijeku vrlo je bogata:
Amicitia, Aequalitas (contractus, consensus, matrimonium,
societas, рах ei similia), Consonantia, Concertus, Continuum,
Paritas, Proportio, Similitudo, Conjunctio, Copula
(1). A ima još i drugih pojmova koji se međusobno, na
površini misli, ukrštaju, nadjahuju, pojačavaju ili ograničavaju.
Zasada ćemo samo naznačiti njihove glavne figure