Rijeci i stvari - Monoskop

372
RIJECI I STVARI
tački, čovjek je u suštini uvijek još više pomaknut unazad,
tako da stvari, na planu neposrednosti prvobitnog iskustva,
mogu da odvagnu svoju anteriornost.
Pred misao se tada postavlja jedan zadatak: treba osporiti
iskon stvari, ali ga osporiti s ciljem da ga zasnujemo
pronalazeći način na koji se konstituiše mogućnost
vremena — to jest onaj iskon bez porijekla i početka na
osnovu koga sve može da se rodi. Takav zadatak implicira
da bude dovedeno u pitanje sve što pripada vremenu, sve
što je u njemu formirano, sve što prebiva u njegovom
mobilnom elementu, kako bi se pojavila pukotina bez
kronologije i bez istorije iz koje nastaje vrijeme. Ono bi
tada bilo obustavljeno u toj misli koja mu ipak ne može
umaknuti, jer ona nikad nije savremena iskonu; ali to
obustavljanje bi imalo moć da pomjeri ravnotežu odnosa
između iskona i misli; ono bi rotiralo oko svoje osovine,
postajući ono što još misao treba da misli, i ona bi mu,
uvijek iznova, bila obećana kao stalna prijetnja, sve bliža,
ali nikad izvršena. Iskon je ono što upravo nadolazi, ponavljanje
prema kome hrli misao, povratak onoga što je
oduvijek otpočeto, bliskost svjetlosti koja je oduvijek svijetlila.
Tako se, i po treći put, iskon profilira kroz vrijeme;
ali ovoga puta to je uzmicanje u budućnost, podsticaj
koji misao daje sama sebi da napreduje golubijim koracima
prema onome što nije prestalo da je čini mogućom,
da vreba pred sobom, na svom horizontu, onaj dan kad
je došla i odakle dolazi u izobilju.
U trenutku kad joj je bilo mogućno da proglasi himerama
geneze opisane u X V III vijeku, misao modernog
doba započela je da rješava problematiku iskona,
veoma kompleksnu i veoma izukrštanu. Ta problematika
je služila kao osnov našeg iskustva o vremenu, i na osnovu
nje nastali su, od X IX vijeka, svi pokušaji da se
obuhvati ono što u ljudskom poretku može biti početak
i ponovljeni početak, udaljavanje i prisutnost početka, povratak
i kraj. Moderna misao je zaista uspostavila odnos
prema iskonu koji je za čovjeka bio suprotan onome što
je vrijedio za stvari: ona je tako dozvoljavala — iako je
unaprijed razbijala i čuvala svoju moć osporavanja —
pozitivističke napore da se hronologija čovjeka uključi u
hronologiju stvari, tako da ponovo bude uspostavljeno jedinstvo
vremena i da čovjekov iskon bude samo datum,
jedna faza u sukcesivnoj seriji bića (to jest, da se taj is­