Rijeci i stvari - Monoskop

222
RIJECI I STVARI
II NOVAC I CIJENA
U X V I vijeku ekonomska misao je ograničena — ili
gotovo ograničena — na problem cijena i monetarne supstance.
Pitanje cijena odnosi se na apsolutni ili relativni
karakter poskupljenja životnih namirnica i na posljedice
koje su na cijene ostavljale sukcesivne devalvacije ili priliv
američkog metala. Problem monetarne supstance jeste problem
etalona, odnosa cijena između različitih metala u upotrebi,
problem nesklada između težine novca i njegove nominalne
vrijednosti. Ali te dvije serije problema bile su
vezane jer se metal javljao kao znak koji m jeri bogatstvo
samo utoliko što je i sam predstavljao bogatstvo. Ako je
mogao označavati, to je stoga što je i sam bio realna oznaka.
I kao što su riječi imale istu stvarnost kao i ono o
čemu su govorile, i kao što su oznake živih bića bile ispisane
na njihovim tijelima kako bi se mogle uočiti, tako su
i znaci koji su obilježavali bogatstvo i m jerili vrijednosti
morali imati neko realno obilježje. Da bi mogli izražavati
cijene, i sami su morali biti dragocjeni. Trebalo je da budu
rijetki, korisni i poželjni. Trebalo je, takođe, da sve te odlike
budu stabilne kako bi oznaka koju potvrđuju postala
pravo obilježje, univerzalno čitljivo. Otuda korelacija između
problema cijena i prirode novca, što je činilo osnov
svake refleksije o bogatstvu od Kopem ika do Bodena i
Davancatija.
U materijalnoj realnosti novca udružuju se njegove
dvije komponente kao zajednička m jera između raznih
roba i kao supstancija u mehanizmu razmjene. Ta m jera
je stabilna, priznata od svih i vrijedna na svakom mjestu,
ako za podlogu ima stvar s kojom se može računati i ako
se može uporediti sa raznovrsnošću stvari koje želimo m jeriti:
tako je, kaže Kopemik, i nastao hvat (1,949 m ) i galon
(13 1) kao materijalna jedinica za dužinu i zapreminu
(1). Prema tome, moneta postaje prava mjera samo kad
njena jedinica postane stvarnost i kad se na nju ne može
pozvati bilo koja roba. U tom smislu X V I vijek se vraća
teoriji koja je bila, bar jedno vrijeme, prihvaćena u srednjem
vijeku i koja je ostavljala vladaru — ili narodnoj
volji — pravo da utvrdi valor impositus novca, da mu izmijeni
stopu, da oduzme vrijednost određenoj valuti ili bilo
kom drugom metalu. Vrijednost novca treba da bude usaglašena
sa metalnom masom koju sadrži; to jest da posta­