Rijeci i stvari - Monoskop

368
RIJECI I STVARI
čina bivanja onoga o čemu razmišlja. Ona odmah pokreće
ono što dotakne: ona ne može otkriti nemišljeno ili krenuti
u njegovom pravcu a da ga odmah ne približi sebi — ili
pak da ga udalji, kako se čovjekovo biće, koje se razvija
u tom međuprostoru, ne bi time izmijenilo. Ima u tome
nešto što je duboko vezano za našu modernu epohu: Zapad
je upoznao samo dva oblika etike izvan religioznog
morala: staru (u obliku stoicizma ili epikurejstva), koja
se podešavala prema poretku svijeta otkrivajući njegove
zakone i koja je iz njega mogla izvući principe mudrosti
ili shvatanje o građanskom poretku (u X V III vijeku čak
i politička misao pripada toj opštoj form i); i modernu,
koja ne formuliše nikakav moral utoliko što svaki imperativ
prebiva u samoj misli i u njenoj težnji da obuhvati
nemišljeno (2). I refleksija, i osvješćenje, i razjašnjenje
ćutnje, i riječ vraćena onome što je nijemo, i izlazak na
vidjelo dana onih sjenki koje povlače čovjeka ka njemu
samome, i oživljavanje inertnog — sve to konstituiše i sadržaj
i oblik etike. Modema misao, istinu govoreći, nije
nikad mogla da predloži neki moral: ali ne zbog toga što
je ona čista spekulacija, nego, naprotiv, što je od samog
početka i u svojoj biti izvjestan način djelovanja. Pustimo
da se izjasne oni koji podstiču misao da izađe iz svoje povučenosti
i da formuliše svoj izbor; pustimo da rade oni
koji, izvan svih obećanja i u odsustvu svake vrline, žele
da konstituišu sebi moral. Za modernu misao nema m o­
gućnog morala, jer od X IX vijeka misao je »izašla« iz same
sebe i iz svog vlastitog bića, ona više nije teorija. Cim
ona misli, ona vrijeđa ili pomiruje, približava ili udaljuje,
razbija, povezuje ili ponovo veže; ona ne može a da ne
oslobađa ili da podjarm ljuje. I prije nego što propiše,
prije nego što skicira budućnost i kaže šta treba da se
radi, prije čak nego što i ohrabri ili pozove na uzbunu, misao
u korjenu svog postojanja, od svoje najranije forme,
jeste akcija — akt izložen opasnostima. Sad, Niče, Arto i
Bataj znali su to za sve one koji su htjeli da pređu preko
toga; sigurno je da su to znali i Hegel i Marks i Frojd.
Može li se reći da to ne znaju, u svojoj ništavnosti, oni
koji tvrde da nema filozofije bez političke opcije, da je
svaka misao »progresivna« ili »reakcionarna«? Njihova glupost
je u uvjerenju da svaka misao »izražava« ideologiju
neke klase; njihova nenamjerna dubina je u tome što
prstom ukazuju na moderni način bivanja same misli. Po­