Rijeci i stvari - Monoskop

GLAVA IV
GOVOR
I K R IT IK A I KOM ENTAR
Postojanje jezika u doba klasicizma bilo je istovremeno
suvereno i diskretno.
Suvereno — zato što su riječi dobile zadatak i moć da
»izraze misao«. Ali predstaviti ovdje ne znači prevoditi, dati
vidljivu verziju, stvoriti dvostruki materijal koji na vanjskoj
površini tijela može tačno reprodukovati misao. Predstaviti
treba shvatiti u pravom značenju: jezik predstavlja
misao, kao što misao predstavlja samu sebe. Da bi se jezik
konstituisao ili iznutra oživio, ne postoji nikakav suštinski
niti primarni čin značenja; postoji samo u samoj
predstavi, moć kojom ona samu sebe predstavlja, tj. analizira
i, dio po dio, podvrgava ispitivačkom oku refleksije i,
najzad, sama sebe delegira kao supstitut koji je produžava.
U klasicizmu ništa nije dato što nije dato predstavi; ali samim
tim nikakav znak ne izbija niti se kakva riječ oglašava;
ni riječ ni rečenica ne ciljaju ni na kakav sadržaj
osim uz pomoć igre predstavljanja, koja uzima distancu,
ponavlja se i odražava u drugoj nekoj predstavi koja joj
je ekvivalentna. Predstave se ne ukorjenjuju u svijetu čiji
smisao pozajmljuju; one se same otvaraju prema prostom
koji im je svojstven i čija unutrašnja nerva tura omogućava
rađanje smisla. I jezik je upravo tu, na tom izdvojenom
mjestu koje predstava učvršćuje sama za sebe. Riječi, dakle,
nisu tanke ljuske koje imitiraju misao spolja; riječi
podsjećaju na misao, ukazuju na nju, ali prije svega iznutra
— među svim tim predstavama koje, opet, predstavljaju
druge. Jezik klasicizma mnogo je bliži nego što se to vjeruje
misli koju je primoran da ispolji; ali joj nije i parale­