Rijeci i stvari - Monoskop

GOVOR
155
laze se riječi, ali jezik se dovršava u riječima. Istina, u početku
čovjek je stvarao samo obične glasove, a ovi su postali
jezik tek onda kad su u sebi — pa makar samo u
okviru jednosložnih riječi — sadržavali odnos rečeničke
prirode. Urlanje primitivca koji se muči nije postalo prava
riječ prije nego što je prestalo da bude pomoćni izraz bola,
i to tek onda kada je počelo da važi kao sud ili izjava tipa:
»gušim se« (28). Ono što uzdiže riječ kao riječ i postavlja
je iznad krikova i šumova, to je rečenica skrivena u njoj.
Ako divljak iz Averona (Aveyron) nije uspio da progovori,
to je stoga što su za njega riječi ostale kao zvučna obilježja
stvari i utisci koje su one ostavljale na njegov duh;
riječi za njega još nisu bile dobile vrijednost rečenice. On
je mogao izgovoriti riječ »m lijeko« pred čašom koja mu je
bila ponuđena, ali to je. bio samo »nejasni izraz za tu hran-
Ijivu tečnost, za posudu u kojoj se nalazila i za želju koja
se iz tog javljala« (29); riječ nikad nije postala reprezentativni
znak za stvar jer nikad nije izražavala da li je mlijeko
toplo, da li smo ga skuvali ili samo očekivali. Jedino
rečenica uspijeva da razdvoji zvučni znak od svojih neposrednih
izražajnih vrijednosti i da ga suvereno uvrsti u polje
lingvističke mogućnosti. Za misao klasicizma, jezik počinje
tamo gdje postoji — ne izraz, nego govoi'. Kad se
kaže »ne«, odbijanje nije izražavano krikom: naprotiv, u
jednoj jedinoj riječi sažimamo »čitavu jednu rečenicu: ...
ja to ne osjećam, ili — ja to ne vjerujem « (30).
»Hajdemo pravo na rečenicu, suštinski predmet gramatike«
(31). Tu su sve funkcije jezika svedene na tri elementa
neophodna za sastavljanje rečenice: subjekat, predikat
i njihova veza. Subjekat i predikat su iste prirode,
jer rečenica potvrđuje da su identični ili da pripadaju jedni
drugome: stoga im je mogućno da u izvjesnim uslovima
izmijene svoje funkcije. Jedina razlika, ali ovaj put presudna,
ogleda se u nesvodljivosti glagola: »U svakoj rečenici«,
kaže Hobs (32), »treba posmatrati tri stvari: pronaći
subjekat i predikat i njihovu vezu ili kopulu. Prve dvije
riječi bude u našem duhu pomisao na jednu istu stvar, ali
kopula rađa ideju uzročnosti kojom su te imenice nametnute
stvarima«. Glagol je neophodan uslov za svaki govor: tam
o gdje nema glagola, bar vizuelno prisutnog, nemoguće
je tvrditi da postoji jezik. Nominalne rečenice bez izuzetka
kriju nevidljivo prisustvo glagola; Adam Smit (33) smatra
da je jezik u svom primitivnom obliku bio sastavljen sa­