Rijeci i stvari - Monoskop

HUMANISTIČKE NAUKE
421
znanja; i dok smo ranije vjerovali da su ta pitanja posvećena
samo odnosu između logike i matematike, ona se sada otvaraju
prema mogućem i prema zadatku da se pročisti stari
empirijski razum konstituisanjem formalnih jezika, da se
izvrši ponovna kritika čistog uma na osnovu novih oblika
matematičke apriornosti. Međutim, na drugom kraju naše
kulture, pitanje jezika je povjereno onom obliku riječi koji
nije prestajao da postavlja takvo pitanje, ali koji ga sada
prvi put postavlja samom sebi. činjenica da je literatura u
naše dane fascinirana bićem jezika nije znak ni kraja ni
dokaz njene radikalizacije: to je fenomen koji svoju nužnost
ukorjenjuje u jednu veoma opsežnu konfiguraciju u
kojoj je ocrtana nervatura i naše misli i našeg znanja. Ali
ako pitanje formalnog jezika ističe mogućnost ili nemogućnost
strukturisanja pozitivnih sadržaja, literatura posvećena
jeziku ističe, u njihovoj empirijskoj živosti, fundamentalne
oblike konačnosti. Iz unutrašnjosti jezika doživljenog
i prihvaćenog kao jezik, u igri njegovih mogućnosti
uperenih ka njihovim krajnjim tačkama, nagovještava
se čovjekova konačnost; kad dospije na vrhunac svake moguće
riječi, on ne stiže do središta samog sebe, nego do
podnožja onog što ga ograničava; u predio u kome luta
smrt, u kome se gasi misao, u kome se obećanje iskona neizmjerno
vraća unazad. Taj novi način bivanja literature
trebalo je da bude otkriven u djelima Artoa ili Rusela, na
primjer, i kod ljudi kao što su oni; kod Artoa jezik, odbačen
kao govor i obnovljen u plastičnoj žestini udara,
upućen je kriku, izmučenom tijelu, materijalnosti misli,
puti; kod Rusela, jezik, razbijen u prah sistematski pripremanim
slučajem, prepričava obnavljanje smrti i zagonetku
iskona kome je oduzeta dvojnost. I kao da oblici konačnosti
nisu mogli izdržati taj ispit u jeziku ili kao da je on
bio nedovoljan (možda je bila nedovoljna i njegova nedovoljnost);
stoga je taj ispit obavljen u ludilu — tako se
figura jezika pojavila i u jeziku (kao ono što se u njemu
otkriva), ali i prije njega, kao neka bezoblična, nijema i
beznačajna oblast u kojoj se jezik može osloboditi. I upravo
u tom potpuno otvorenom prostoru literatura se, sa
nadrealizmom najprije (ali u još prikrivenom obliku), zatim
u sve čistijem vidu sa Kafkom, Batajom i Blanšoom,
ispoljila kao iskustvo: kao iskustvo smrti (i u samom elementu
smrti), nemišljene misli (i njenog nedokučivog prisustva),
ponavljanja (izvorne nevinosti, koja je uvijek tu