19.01.2014 Views

Rijeci i stvari - Monoskop

Rijeci i stvari - Monoskop

Rijeci i stvari - Monoskop

SHOW MORE
SHOW LESS

Create successful ePaper yourself

Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.

ČOVJEK I NJEGOVI DVOJNICI<br />

361<br />

bijaju iluzije i dok istorija stupa u sferu dezalijenacije; ali<br />

treba da postoji i istina govornog reda, istina koja omogućava<br />

da se o istoriji ili prirodi saznanja form ira jezik koji<br />

bi bio istinit. Status takvog govora, istina, ostaje dvosmislen.<br />

Postoje dvije <strong>stvari</strong>: ili taj istiniti govor nalazi svoju<br />

osnovu i svoj model u onoj empirijskoj istini čije porijeklo<br />

situira u prirodi ili istoriji, i tada imamo analizu pozitivističkog<br />

tipa (istina predmeta propisuje istinu govora koji<br />

opisuje njegov nastanak); ili istinski govor anticipira tu<br />

istinu čiju prirodu i istoriju definiše; on je skicira unaprijed<br />

i priprema iz daljine i tako dobijamo govor eshatološkog<br />

tipa (istina filozofskog govora konstituiše istinu koja<br />

se tek form ira). Istinu govoreći, ovdje je manje u pitanju<br />

alternativa nego oscilacija inherentna svakoj analizi koja<br />

empirijsko uzdiže na nivo transcendentnog. Kont i Marks<br />

su svjedoci činjenice da su eshatologija (kao objektivna<br />

buduća istina govora o čovjeku) i pozitivizam (kao istina<br />

govora definisana na osnovu istine o predmetu) arheološki<br />

nerazdvojni: govor koji u isti mah želi da bude empirijski<br />

i kritički može biti ili pozivistički ili eshatološki; čovjek<br />

je pri tome istina istovremeno i reducirana i obećana. U<br />

njemu vlada nepodijeljena prekritička naivnost.<br />

Stoga moderna misao nije mogla izbjeći — i to upravo<br />

počev od tog naivnog govora — da traži prostor za govor<br />

koji ne bi pripadao ni sferi reduciranja ni sferi obećanja:<br />

govor čija bi tenzija držala odvojeno empirijsko i transcendentalno,<br />

omogućavajući istovremeno pozivanje na jedno<br />

i na drugo; govor koji bi omogućavao analizu čovjeka<br />

kao subjekta, to jest kao stjecište empirijskih saznanja<br />

svedenih što je moguće bliže na ono što ih čini mogućnim i<br />

kao čisti oblik neposredno prisutan u svakom sadržaju; govor<br />

koji bi, u odnosu na kvazi-estetiku i kvazi-dijalektiku,<br />

igrao ulogu analitike, u kojoj bi ove bile udružene u teoriju<br />

subjekta i, možda, artikulisane kao posrednik koji obuhvata<br />

i iskustvo tijela i iskustvo kulture. Takvu kompleksnu,<br />

superodređenu i nužnu ulogu igrala je u modernoj<br />

misli analiza doživljenog. Doživljeno je u isti mah i prostor<br />

u kome su svi empirijski sadržaji dati iskustvu; ono<br />

je i izvorni oblik koji ih čini mogućnim i ukazuje na njihov<br />

prvobitni korijen; doživljeno povezuje prostor tijela sa vremenom<br />

kulture, determinante prirode sa težinom istorije<br />

pod uslovom da tijelo, a kroz njega i priroda, budu najprije<br />

dati u iskustvu kao nesvodljiva prostornost, a da kultura,

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!