Rijeci i stvari - Monoskop

72
RIJECI I STVARI
ki i bez prećutkivanja. Kao da slikar ne može istovremeno
biti gledan na slici na kojoj je predstavljen i vidjeti sliku
na kojoj nastoji da nešto predstavi. On vlada na pragu
između te dvije netrpeljive vidljivosti.
Slikar posmatra, licem lagano okrenutim i glave nagnute
prema ramenu. On fiksira jednu nevidljivu tačku ali
koju mi, gledaoci, možemo lako odrediti jer ona označava
nas same: naše tijelo, lice, oči. Prizor koji on posmatra,
dakle, dva puta je nevidljiv: zato što nije predstavljen u
prostoru slike i zato što se nalazi upravo u onoj slijepoj
tački, u onom suštinskom skrovištu u kome se krije naš
pogled dok posmatramo. Ali, pri svem tom, kako bismo
mogli izbjeći da vidimo tu nevidljivost, tu pred našim
očima, pošto ona sama ima ,na slici svoj osj etilni ekvivalent,
svoju zapečaćenu figuru? Moglo bi se, doduše, pogoditi
šta slikar gleda ako bi bilo moguće baciti pogled na
platno oko koga se on trudi; ali od platna primjećujemo
samo potku, vodoravne i uspravne poprečnice i kosinu
štafelaja. Visoki monotoni pravougaonik koji zauzima čitavu
lijevu stranu stvarne slike i koji predstavlja naličje
naslikanog platna, nadoknađuje, u vidu površine, duboku
nevidljivost onoga što umjetnik posmatra: to je onaj prostor
u kome smo mi i koji smo mi. Od slikareva oka do
onoga što on gleda zacrtana je neizbježna linija koju ne
bismo smjeli zaobići, mi koji gledamo: ona prolazi kroz
stvarnu sliku i spaja se, ispred površine slike, s onim m jestom
odakle vidimo slikara koji nas posmatra; ta neprekinuta
linija neminovno nas dotiče i veže za predstavu
slike.
Prividno, to mjesto je jednostavno; sazdano je od pukog
reciprociteta: mi gledamo sliku odakle slikar, opet,
posmatra nas. Samo jedno suočenje, susret očiju, pravi
pogledi koji se ukrštaju i postavljaju jedan iznad drugog.
Ipak, ta tanka linija vidljivosti obuhvata čitavu jednu
kompleksnu mrežu neizvjesnosti, razmjene i prikrivanja.
Slikar usmjerava svoj pogled samo u onolikoj mjeri ukoliko
se mi nalazimo na mjestu njegovog modela. A mi,
gledaoci, mi smo samo dodatak. Dok nas taj pogled prima,
on nas i tjera, zamjenjuje nas za ono što se tu, pred nama,
nalazilo oduvijek: sam model. Ali i obrnuto, slikarev pogled
upućen izvan slike, u prazninu s kojom je suočen, prihvata
onoliko modela koliko ima i gledalaca; na tom tačno
određenom ali indiferentnom mjestu gledalac i gledani se