Rijeci i stvari - Monoskop

132
RIJECI I STVARI
a i sama imaginacija se pokreće oslanjajući se na sličnost.
I zaista, ako bismo pretpostavili u neprekinutom lancu
predstava i najmanje utiske koji međusobno ne bi imali
nikakve sličnosti, ne bi postojala mogućnost da sličnost
podsjeti na imaginaciju, da izazove njenu pojavu i dozvoli
tako svoju re-prezentaciju u imaginarnom; impresije bi
dolazile jedna iza druge, potpuno različite jedna od druge
— toliko različite da se ta razlika ne bi mogla ni uočiti,
jer se nikakva predstava ne bi mogla formirati, niti oživjeti
neka stara i priključiti se njoj kako bi poređenje bilo
mogućno; neznatna identičnost, potrebna za svaku diferencijaciju,
nije čak ni data. Stalna promjena odvija se
bez uporišnih tačaka, u neprestanoj monotoniji. Ali kad u
predstavi ne bi bilo neke mračne sposobnosti da sebi približi
neki prošli utisak, nikakav utisak ne bi izgledao sličan
prethodnom ili različit od njega. Ta moć prizivanja implicira
i mogućnost da se, kao kvazi sličan (kao bliska i istovremena,
postojeći na isti način), pojave i dva utiska od
kojih je jedan prisutan, dok je drugi već odavna prestao
da postoji. Bez imaginaoije ne bi bilo sličnosti među stvarima.
U pitanju je, dakle, dvostruki rekvizit:
U predstavljenim stvarima treba da postoji bar uporni
šapat sličnosti; u predstavi treba uvijek da bude mogućno
naći skriveni oslonac za imaginaciju. A ni jedan ni
drugi od tih rekvizita ne može se lišiti onoga koji ih dopunjava
i s njima se suočava. Otuda dvije orijentacije analize
koje su se održale tokom čitavog klasicizma, ne prestajući
da se približavaju, kako bi, najzad, u drugoj polovini
XVIII vijeka, izrazili svoju zajedničku istinu u Ideologiji.
S jedne strane, susrećemo se sa analizom koja vodi
računa o pretvaranju serije predstava u sliku inaktuelnih
ali simultanih upoređenja: analiza utiska, sjećanja, imaginacije,
pamćenja, čitavog tog nehotičnog fonda koji čini
mehanizam slike u vremenu. S druge strane, imamo analizu
koja vodi računa o sličnosti stvari — njihovoj sličnosti
prije stupanja u određeni red, o njihovoj dekompoziciji
na identične i različite elemente, o rasporedu njihovih nesređenih
sličnosti: zašto se, dakle, stvari ispoljavaju u sudaranju,
u mješavini, u ukrštanju, pri čemu je njihov suštinski
red poremećen, ali i još dovoljno vidljiv da bi izbio
u obliku sličnosti, nejasne podudarnosti ili aluzija kojima
se koristi probuđeno sjećanje? Prva serija problema odgo­