Rijeci i stvari - Monoskop

RAZMJENA
229
vanja ili rijetkosti. Stvari utvrđuju svoju vrijednost u međusobnom
odnosu; metal samo omogućava da se izrazi ta
vrijednost, kao što riječ izražava sliku ili ideju, ali je ne
konstituiše: »Zlato je samo znak i upotrebni instrumenat
koji izražava samo praktičnu stranu vrijednosti; ali prava
procjena vrijednosti vuče svoj korijen iz čovjekova suda i
njegove procjenjivačke sposobnosti« (14). Bogatstvo je bogatstvo
zato što ga mi takvim smatramo, isto kao što su
ideje ono što jesu zato što ih mi sebi predstavljamo. Monetarni
ili verbalni znaci priključuju se samo kao dodatak.
Ali zašto su zlato i srebro — koji sami po sebi jedva
da predstavljaju neko bogatstvo — dobili ili preuzeli takvu
moć značenja? Mogla bi se, svakako, u tu svrhu koristiti
i neka druga roba, »ma koliko ružna i odvratna bila«
(15). Bakar kod mnogih naroda ostaje jeftin dok je samo
puka kovina; kod drugih, opet, postaje dragocjen tek kad
se pretvori u kovani novac (16). Ali općenito govoreći, zlato
i srebro se upotrebljavaju zato što u sebi sadrže »vlastito
savršenstvo«. To savršenstvo ne spada u red cijena,
nego proizilazi iz beskrajne mogućnosti predstavljanja. Ti
metali su tvrdi, neuništivi i nepromjenljivi; mogu se dijeliti
na sitne dijelove; imaju veliku težinu čak i kad ne zauzimaju
mnogo prostora; lako se mogu transportovati; lako
se mogu obrađivati. Sve te osobine zlata i srebra predstavljaju
privilegovan instrumenat kojim se mogu izraziti
sva druga bogatstva i u vezi sa njima praviti stroga upoređenja.
Tako je definisan odnos između novca i bogatstva.
Odnos je svakako proizvoljan jer sadržajna vrijednost novca
ne određuje cijenu stvari; svaki predmet — čak i bez
cijene — može služiti kao novac, ali treba da uz to posjeduje
sposobnost predstavljanja i analize što omogućava
da se između raznih stupnjeva bogatstva utvrdi odnos jednakosti
ili razlike. Stoga se čini da je upotreba zlata i srebra
s pravom utemeljena. Kao što kaže Butru, novac je
»dio materije kojoj su javne vlasti dale težinu i određenu
vrijednost kako bi poslužila kao cijena i u trgovini izravnala
nejednakosti među stvarima« (17). »Merkantilizam«
je u isti mah oslobodio novac zahtjeva da svoju vrijednost
pronalazi u samom metalu — »ludosti onih za koje je srebro
roba kao i svaka druga« (18) — i između novca i bogatstva
uspostavio strog odnos predstavljanja i analize. »U
novcu«, kaže Barbon, »ne gledamo količinu srebra koju sadrži,
nego činjenicu da novac ima određeni kurs« (19).