Rijeci i stvari - Monoskop

KLASIFIKACIJA
209
nac bića usmjeren u pravcu beskonačnog usavršavanja:
»Te evolucije su bile predviđene i ucrtane u zametku životinja
od samog njihovog postanja. Te su evolucije vezane
sa svim revolucijama koje je Bog unaprijed odredio u solam
om sistemu«. Svijet je u svojoj sveukupnosti bio larva;
evo ga već u fazi čaure; jednog dana će sigurno postati leptir
(52). I sve će vrste biti na isti način potisnute tim
velikim preobražajem. Takav sistem, očito je, nije evolucionizam
koji počinje da narušava staru dogmu o fiksnosti
formi; to je taksinomija, koja u sebe, još uključuje i vrijeme.
To je generalizovana klasifikacija.
Drugi oblik »evolucionizma« sastoji se u sasvim drukčijem
korištenju vremena. Ono više ne služi za pomjeranje
na konačnoj ili beskonačnoj liniji usavršavanja cijele
klasifikatorske tabele, nego za otkrivanje pojedinačnih polja
koja se povezuju u kontinuiranu mrežu vrsta. Vrijem e
sukcesivno oduzima varijablima sve moguće vrijednosti,
ono je trenutak karakterizacije koji se stvara malo pomalo
i kao dio po dio. Sličnosti ili parcijalne identičnosti koje
čine mogućnom taksinomiju postaju tada obilježja prisutna
u sadašnjem trenutku jednog i istog živog bića, istrajavajući
kroz sve katastrofe prirode i ispunjavajući tako sve
mogućnosti koje taksinomijska tabela pruža praznini. Ako
ptice imaju krila kao što ribe imaju peraja, to je stoga što
su one u vrijem e povlačenja potopnih voda bile osušene
dorade ili delfini koji su zauvijek prešli da stanuju u vazduhu.
»Sjem e tih riba što je palo u močvare moglo je biti
uzrok prve transmigracije vrste iz mora na zemlju. Bez obzira
što ih je moglo uginuti na stotine miliona ne mogavši
se naviknuti na novu sredinu, dovoljno je da su dva primjerka
uspjela pa da se zasnuje nova vrsta« (53). Promjene
u uslovima života živih bića, kao i u izvjesnim oblicima
evolucionizma, izgleda, da povlače i rađanje novih vrsta.
Ali način djelovanja vazduha, vode, klime i zemljišta na
životinje nije isto što i djelovanje sredine na neku funkciju
ili organe koji tu funkciju vrše; vanjski elementi samo slučajno
djeluiu u procesu stvaranja osobine. I ako je ta pojava
hronološki uslovljena nekim zemaljskim događajem, a
priori je učinjena mogućnom na tabeli varijabla koja određuje
sve eventualne oblike živih bića. Kvazievolucionizam
X V III vijeka predviđa, izgleda, i spontane varijacije osobine,
kako to nalazimo kod Darvina, kao i pozitivno djelovanje
sredine, kako je to opisao Lamark. Ali to je ret-
14