Rijeci i stvari - Monoskop

RAZMJENA 243
jezika na osnovu njihove rečeničke veze i odgovara procesu
razmjene koji, kao najprim am iji čin, utvrđuje vrijednost
razmijenjenih stvari i cijenu po kojoj ih prodajemo.
U drugom obliku analize, jezik je ukorijenjen izvan
samog sebe, u prirodi i analogiji stvari. Korijen, primarni
krik, iz koga nastaje riječ prije nego što se i formira
jezik, odgovara neposrednom utvrđivanju vrijednosti prije
razmjene i recipročnih mjera izazvanih potrebom.
Ali za gramatiku ta dva oblika analize — na osnovu
rečenice ili na osnovu korijena — sasvim su različita, jer
on ima posla sa jezikom, to jest sistemom predstava koji
istovremeno označava i prosuđuje, ili koji se istovremeno
odnosi i na predmet i na istinu. U području ekonomije
takva distinkcija ne postoji jer, za ljudsku želju, odnos
prema predmetu i potvrda da je taj predmet poželjan,
označava istu stvar. Označiti ga znači već uspostaviti vezu.
Na taj način, tamo gdje su gramatici stajala na raspolaganju
dva odvojena i međusobno izravnata teorijska
segmenta, koji su omogućivali analizu rečenice (ili suda)
a zatim i obilježja (gesta ili korijena), ekonomija poznaje
samo jedan teorijski segment, ali koji je podložan dvostrukom
i suprotnom tumačenju. Jedna analizira vrijednost
na osnovu razmjene potrebnih predmeta — korisnih
predmeta, a druga na osnovu nastanka predmeta čija će
razmjena kasnije definisati vrijednost, to jest na osnovu
obilja prirode. Između ta dva mogućna tumačenja nalazimo
jednu heretičku tačku koja nam je već poznata. Ona
razdvaja ono što se zove Kondijakova »psihološka teorija«
(koju su podržavali i Galijani i Graslen) od teorije fiziokrata,
sa Keneom i njegovom školom. Fiziokrati svakako
nemaju onu važnost koju su im pripisali ekonomisti prve
polovine X IX vijeka kad su kod njih tražili osnove političke
ekonomije. Ali isto tako bi bilo uzaludno pridavati istu
važnost — kao što su to činili marginalisti — i »psihološkoj
školi«. Između ta dva načina analize nema drugih razlika
osim porijekla i pravca izabranog za savlađivanje nužnosti.
Da bi postojali vrijednost i bogatstvo, potrebno je —
kažu fiziokrati — da postoji razmjena, to jest da raspolažemo
viškom koji je potreban drugima. Plod koji želim,
i berem i jedem, predstavlja dobro što mi ga pruža priroda;
bogatstvo je mogućno tek kad na mom stablu ima
toliko plodova da ih ostaje na pretek. Uz to još treba da
neko bude gladan i da ih traži od mene. »Vazduh koji udi-
16*