Rijeci i stvari - Monoskop

356
RIJECI I STVARI
novu njegove vlastite konačnosti. Ipak, konačnost nije najčišća
suština pozitiviteta, nego ono na osnovu čega se pozitivitet
može javiti. Način postojanja, i to postojanja u
kome su propisane forme, otkriva se u suštini na osnovu
tijela; način proizvodnje dat mi je na osnovu želje; a način
postojanja jezika, čitava brazda istorije koju riječi za
trenutak obasjaju kad ih izgovaramo, ili, možda, u još kraćem
vremenskom segmentu, dat mi je na osnovu tanke niti
m oje misli koja govori. U osnovi svih empirijskih pozitiviteta
i svega što se može označiti konkretnim ograničenjima,
nalazimo konačnost koja je u izvjesnom smislu ista
svuda: ona je obilježena prostornošću tijela, glađu želje i
vremenom jezika; ali ipak, ona je radikalno drugačija; granica
se ne ispoljava kao određenje nametnuto čovjeku spo-
Ija (je r postoje priroda i istorija), nego kao suštinska konačnost
koja se oslanja na svoju vlastitu činjenicu i otvara
se prema pozitivitetu svake konkretne granice.
Na taj način, iz samog središta em pirije javlja se potreba
da se uspnemo — ili da siđemo — do analitike konačnosti
u kojoj će čovjekovo biće stopiti, u njihovom pozitivitetu,
sve oblike koji mu ukazuju da nije beskonačan.
I prvo obilježje kojim će biti obilježen čovjekov način postojanja,
jeste ponavljanje — identičnosti i razlike između
pozitivnog i suštinskog: smrt, koja anonimno nagriza svakodnevno
postojanje živog bića, ista je kao i ona suštinska
smrt na osnovu koje mi je dat moj empirijski život; želja,
koja povezuje i razdvaja ljude u neutralnosti ekonomskog
procesa, ista je kao i ona na osnovu koje smatram sve
stvari poželjnim; vrijeme, u kome nastaju jezici, u kojima
je ono nastanjeno i koje ih najzad istroši, isto je ono vrijem
e koje produžava moj govor, prije nego što sam ga i
izgovorio, u sukcesiji koju niko ne može obuzdati. S kraja
na kraj iskustva, konačnost odgovora samoj sebi; u samoj
figuri Istog ona je identičnost i razlika pozitiviteta i njihove
osnovanosti. Tako vidimo kako modema fleksija od
samog početka te analize skreće ka mišljenju Istog — gdje
je Razlika isto što i Identičnost — ka razvoju predstave i
njenom procvatu u okviru tabele kako to predviđa klasicističko
znanje. U tom uskom i beskrajnom prostoru, nastalom
ponavljanjem pozitivnog u okviru fundamentalnog,
razviće se sva analiza konačnosti — tako vezana za sudbinu
moderne misli: ovdje ćemo naizmjenično vidjeti kako
transcendentalno smjenjuje empirijsko, kako cogito ponav­