Rijeci i stvari - Monoskop

390
RIJECI I STVARI
Zaista, humanističke nauke obraćaju se čovjeku kao
biću koje živi, govori i proizvodi. Kao živo biće on raste,
vrši određene funkcije, ima potrebe; pred njim se otvara
prostor čije pokretne koordinate on sam u sebi povezuje;
općenito govoreći, njegovo tjelesno postojanje presijeca
se skroz sa živim bićem; proizvodeći predmete i oruđa,
razmjenjujući ono što mu je potrebno, organizujući čitavu
mrežu prometa onoga što on može potrošiti, gdje je i sam
definisan kao relej, čovjek se u svom postojanju nalazi direktno
izmiješan sa drugima; najzad, posjedujući jezik, on
može konstituisati čitav jedan simbolički univerzum u okviru
koga održava vezu sa prošlošću, sa stvarima, sa drugim,
na osnovu koga on, takođe, može izgraditi nešto poput
znanja (posebno, znanje o sebi koje u jednom od mogućnih
oblika obuhvataju humanističke nauke). Humanističke nauke
mogu se, dakle, situirati u blizini, na neposrednoj granici
i čitavom dužinom nauka čiji je predmet život, rad i
jezik. Zar se one nisu form irale upravo u vrijem e kada se
čovjek prvi put nudi kao mogućnost jednog pozitivnog znanja?
Ipak, ni biologija, ni ekonomija, ni filologija ne treba
da budu shvaćene kao prve i na j fundamentalni je humanističke
nauke. To ćemo lako priznati za biologiju koja se
bavi i drugim živim stvorovima osim čovjeka; s više teškoće
ćemo to dopustiti za ekonomiju ili filologiju, čiji je
vlastiti i isključivi domen aktivnost specifična za čovjeka.
Ali niko se ne pita zašto biologija ili fiziologija, zašto anatomija
centara u kori mozga ne mogu biti smatrane kao
nauke o čovjeku. To je stoga što se predmet ovih nauka
ne prikazuje u službi biološke funkcije (kao ni njene posebne
form e ili njenog produžetka koji se tiče čovjeka);
predmet tih nauka je upravo na suprotnoj strani, on počinje
tamo gdje se zaustavlja, ne rad ili efekti, nego samo
bice te funkcije — tamo gdje se oslobađaju predstave, istinite
ili lažne, jasne ili nejasne, savršeno svjesne ili uronjene
u neku sanjivu dubinu, koje se mogu posmatrati direktno
ili indirektno, izložene u samom čovjeku ili vidljive samo
spolja; istraživanje intrakortikalnih veza među integracionim
centrima za jezik (auditivnim, vizuelnim, motornim)
ne spada u humanističke nauke; ali one će naći svoje mjesto
čim je u pitanju prostor riječi, prisutnost ili zaboravljanje
njihova smisla, razmaka između onog što se.želi reći
i artikulacije u kojoj se taj cilj ostvaruje, čiji subjekat
možda i nema svijesti ali kome se ne bi mogao pripisati