Rijeci i stvari - Monoskop

GOVOR
167
On se zauzvrat može koristiti tom mimikom koja je postala
znak — da bi kod sagovornika podstakao ideju koju i sam
nosi u sebi, osjećaje, potrebe i muku koji su obično vezani
za takve gestove ili glasove: to su krici koji su namjerno
upućeni drugome ili prema nekom predmetu — čisti uzvici
(68). Upotrebom tako koncentrisanog znaka (koji je već izraz),
nešto poput jezika upravo se rađa.
Vidimo da iz ovih analiza, zajedničkih i Kondijaku i
Destitu, jezik akcije povezuje istim porijeklom jezik i prirodu.
Ali cilj toga povezivanja je više u tome da ga odvoji
od prirode, nego da ga ukorjeni u njoj. Da bi obilježio svoju
neizbrisivu razliku od krika i zasnovao ono što čini njegovu
izvještačenost. Sve dok je samo obično produženje tijela,
akcija nema nikakvu moć govora: ona nije jezik. Ona to
postaje, ali nakon određenih i kompleksnih operacija: notiranje
analogije odnosa (krik drugoga prema onome što
on osjeća isto je što i moj krik prema mom apetitu ili
mom strahu); inverzija vremena i dragovoljna upotreba
znaka prije predstave koju označava (prije nego što mi se
javi tako snažan osjećaj gladi da zbog njega vičem, ja kriknem,
i taj krik je udružen sa osjećajem gladi); najzad, namjera
da kod drugog izazovem predstavu koja odgovara
kriku ili gestu (posebno je samo to što svojim krikom niti
izazivam niti namjeravam izazvati osjećaj gladi, nego upravo
predstavu o odnosu između znaka i moje želje za hranom).
Jezik je moguć tek na nivou te isprepletenosti. On
ne počiva na nekom prirodnom pokretu shvatanja ili izražavanja,
nego na reversibilnim odnosima — koji se mogu
analizirati — znakova i predstava. Jezik se ne javlja kad se
predstava eksteriorizira, nego kad na koncentrisan način
iz sebe izdvaja znak i kroz njega se dâ ispoljiti. Čovjek
oko sebe ne otkriva znakove kao govorni subjekat ili na
osnovu nekog već stvorenog jezika, znakove koji su kao nijeme
riječi što ih treba dešifrovati i ponovo ozvučiti; riječi
se rađaju, i sa niima čitav jezik, koji je samo naknadna
organizacija zvučnih znakova, zato što je predstava praćena
vlastitim znakovima. Uprkos svom imenu, »jezik akcije«
razotkriva jednu nesvadljivu mrežu znakova koja razdvaja
jezik od akcije.
Stoga on svoju izvještačenost zasniva na prirodi, jer
elementi od kojih je taj jezik akcije sastavljen (glasovi,
gestovi, grimase) sukcesivno se javljaju u prirodi, a ipak
oni uglavnom nisu ni u čem sadržajno identični sa onim