Rijeci i stvari - Monoskop

HUMANISTIČKE NAUKE
413
ponavljanju Smrti, a konflikti i pravila u ogoljenom otvoru
Želje, značenja i sistema u jeziku koji je u isto vrijeme
i Zakon. Poznato je kako su psiholozi i filozofi nazvali sve
to: frojđovskom mitologijom. Moglo se i očekivati da im se
Frojdovi postupci učine takvim; za jedno znanje koje je
situirano u domenu reprezentativnog, ono što okružuje i
definiše, prema vanjskoj strani, mogućnost predstave —
možje biti samo mitologija. Ali kada pratimo kretanje psihoanalize
u njenom toku, ili kad se krećemo epistemološkim
prostorom u njegovoj cjelini, jasno uočavamo da te
figure — svakako imaginarne za kratkovide — predstavljaju
same oblike konačnosti kakva je analizirana u modernoj
misli: zar smrt nije upravo ono na osnovu čega je
svako znanje uopšte mogućno — tako da bi ona u psihoanalizi
bila figura onog empirijsko-transcendentalnog podvostručavanja
koje svojom konačnošću karakteriše čovjekov
način bivanja? Zar želja nije ono što ostaje uvijek
nemišljeno usred same misli? I zar taj Zakon-Jezik (istovremeno
i riječ i sistem riječi) koji psihoanaliza nastoji
da pretvori u govor, nije ono mjesto sa koga svako značenje
vuče svoje porijeklo, ali i ono odakle je obećan povratak
za sami čin analize? Sasvim je tačno da se ni ta Smrt,
ni ta Želja, ni taj Zakon ne mogu susresti u samom znanju,
koje se u svom pozitivitetu kreće empirijskim domenom
čovjeka; ali oni stoga označavaju uslove mogućnosti nastanka
svakog znanja o čovjeku.
I upravo kad se taj jezik pokazuje u svom ogoljenom
stanju, ali se i skriva od svakog značenja kao da je u pitanju
veliki despotski i prazni sistem, kada Želja vlada u
svom divljem stanju, kao da je strogost njenog pravila nivelisala
svaku opoziciju, kada Smrt dominira svaku psihološku
funkciju i drži se iznad njih kao njihova jedina i pustošna
norma — tek tada mi prepoznajemo ludilo u njegovom
sadašnjem obliku, ludilo kakvo se pruža modemom
iskustvu kao njegova istina i njegova dvojnost. U toj empirijskoj
figuri koja je ipak strana svemu (i u svemu) što
se može eksperimentalno ispitivati, naša svijest ne nalazi,
kao u X V I vijeku, trag nekog drugog svijeta; ona više ne
konstatuje lutanja zabludjelog razuma; ona vidi kako iskrsava
ono što nam je najbliža opasnost — kao da se odjednom
profilira reljef ponora našeg postojanja; konačnost,
na osnovu koje jesmo, mislimo i znamo, odjednom iskrsava
pred nas kao postojanje istovremeno i realno i nemo­