Almanah o nadzoru sektora bezbednosti 2012 na ... - QKSS

Tabela 1: Ukupan budžet za 2011. namenjen državnim akterima u sektoru bezbjednosti
Institucija € %
Uprava policije 64.190.201,15 42,0
Ministarstvo unutrašnjih poslova 8.341.646,71 5,5
Policijska akademija 1.355.076,00 0,9
Ministarstvo pravde 1.261.553,23 0,8
Tužilaštvo 5.364.839,00 3,5
Sudstvo 19.256.218,38 12,6
Zatvorski sistem 8.407.196,68 5,5
Uprava za sprečavanje pranja novca 519.057,62 0,3
Agencija za nacionalnu bezbjednost 5.904.174,07 3,9
Ministarstvo odbrane 38.252.279,53 25,0
Ukupno 152.852.242,37 100
Vojska je drugi po veličini bezbjednosni akter. Reforma vojske počela je nakon što
je Crna Gora stekla nezavisnost 2006. godine kada je počelo stvaranje vojske, a ovaj
proces još uvijek traje. Kao što je predviđeno glavnim strategijskim dokumentima,
vojska bi do juna 2014. trebalo da ima dvije hiljade šesto trideset i jednog pripadnika
(vidjeti Tabelu 1). Po Ustavu, Vojska je zadužena za zaštitu suvereniteta i teritorijalnog
integriteta Crne Gore i nalazi se pod demokratskom civilnom kontrolom (Ustav 2007:
član 129).
Na kraju, Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB), u skladu sa zakonima koji su
na snazi, predstavlja civilnu obavještajnu i kontrobavještajnu službu kreiranu da štiti
nacionalne interese zemlje (Zakon o ANB 2005: član 1). Ovaj Zakon nalaže da Agencija
bude pod demokratskom civilnom kontrolom.
Prilikom istraživanja nismo bili u mogućnosti da identifikujemo ključne debate koje su
oblikovale reformu sektora bezbjednosti u Crnoj Gori. Jedan od razloga bio je visok
nivo nezainteresovanosti javnosti, koja nema želju da preuzme aktivnu ulogu kako bi
ova pitanja bila vidljiva. Ovo možemo da posmatramo u okviru šireg, ranije spomenutog
konteksta, u kome je reforma sektora bezbjednosti počela da se razvija u Crnoj
Gori. Štaviše, Vlada je primjenila pristup „od vrha prema dolje“, tj. nije uključila druge
učesnike u rasprave i razmjene mišljenja o reformi. Nadalje, činjenica je i da Vlada nije
nikada jasno definisala krajnje ciljeve reforme ili predložila koherentni akcioni plan
za njeno sprovođenje. Drugim riječima, Vlada nije naznačila kojim tačno sredstvima
planira da ostvari zadate ciljeve reforme, niti je uradila analizu troškova i koristi (tzv.
cost benefit analizu) reforme ili prognozirala dužinu njenog trajanja. Dakle nedostaje
tzv. ’plan reforme’ (Hadžić 2009). Sve to ukazuje da je bilo je malo vjerovatno da će se
bez jasnoga plana i smjernica voditi ozbiljna rasprava o RSB-u.
164