Zbirka 1 (.pdf) - Pravosudna tijela Republike Hrvatske

1313. KAZNENO PRAVO – NUŽNA OBRANANužna obrana(čl. 29. Kaznenog zakona – Narodne novine br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01 i105/04)Opravdano je sud prvog stupnja utvrdio ispunjenje svih pretpostavki zazaključak da je postupanje optuženika bilo u nužnoj obrani.Naprotiv, sud prvog stupnja je na temelju rezultata provedenog kaznenog postupka,ispravne ocjene obrane optuženika i svih izvedenih dokaza, a koji su rezultat odista iscrpno isavjesno provedene glavne rasprave, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i zasvoju oslobañajuću presudu dao objektivno prihvatljive i dostatno uvjerljive razloge, kao i zasva činjenična utvrñenja prema kojima je opt. D. B. bio u položaju nužne obrane, pa nijepočinio kazneno djelo za koje je optužen.Naime, zahvat koji je poduzeo oštećenik kada je s obje svoje ruke, nalazeći mu se izaleña, obujmio optuženika, koji je zbog invalidnosti lijevog ramena osjetio bol, bez obzira naintenzitet, ima značenje napada, budući je bio upravljen na tjelesni integritet optuženika. Osimšto je bio stvaran, taj je napad bio i protupravan, jer oštećenik nije imao nikakvog pravnogovlaštenja za svoju djelatnost, te aktualan, jer je stisak trajao sve dok ga se optuženik nijeoslobodio.Dakle, u situaciji u kojoj se optuženik našao, on je logički i prema životnom iskustvumogao očekivati da će se takav stisak, a njime i bol koju je trpio, nastaviti. Stoga njegovo“otresanje“ laktovima u cilju oslobañanja od zahvata, predstavlja nužan čin adekvatne obrane,a takav njezin način i mjera u granicama su dozvoljene obrane, kao proporcionalni objektivnomanje opasnosti i kvaliteti napadača i jačini napada. Pri tome, obzirom na krajnju posljedicukod oštećenika u vidu teške tjelesne ozljede uslijed njegova pada nakon akcije optuženika,napominje se da proporcionalitet intenziteta i opasnosti napada i same obrane ne znači da onajkoji se brani ne smije prouzročiti napadaču težu posljedicu od one koja je njemu prijetila, akoje to bilo nužno potrebno za suzbijanje napada, kao u konkretnom slučaju, obzirom da seoptuženik oštećenikova stiska imao pravo osloboditi na način kako je to i učinio, nepostupajući s namjerom da ovome nanese štetu.Obzirom na daljnji prigovor iz žalbe, ova, kao prijeko potrebna, pa time i dopuštena,obrana optuženika, bila je takva i uz okolnost oštećenikove znakovite alkoholiziranosti,budući je ta činjenica, koja ne isključuje optuženikovo pravo da se brani, odlučna samo zaocjenu potrebite mjere obrane, a ta je, prema svim utvrñenim, te naprijed analiziranim,činjenicama nedvojbeno bila u granicama dopuštene i potrebne obrane od konkretnog napadaoštećenika, tako da je optuženik nije prekoračio.Županijski sud u Varaždinu, broj Kž.259/03 od 28. listopada 2003. godine