Zbirka 1 (.pdf) - Pravosudna tijela Republike Hrvatske

29kazneno djelo odnosi na sve radnje koje ulaze u sastav produljenog kaznenog djela, bezobzira da li su iste bile predmetom pravomoćno okončanog kaznenog postupka. Stoga, usituaciji kasnijeg suñenja za kaznena djela koja ulaze u sastav produljenog kaznenogdjela, za koje je već donesena pravomoćna odluka, postoji okolnost koja isključujekazneni progon iz čl. 353. toč. 5. ZKP, da je optuženik za isto djelo već pravomoćnoosuñen.Izloženom žalbenom argumentacijom državni odvjetnik nastoji, polazeći od svojegpravnog shvaćanja o pojmu presuñene stvari, dijeleći ovaj pojam u dva pravca, afirmativan inegativan, isključiti postojanje mogućnosti konstrukcije presuñene stvari, kako to radi sudprvog stupnja, zaključivanjem da radnje za koje je optuženik optužen u konkretnom predmetuulaze u sastav produljenog kaznenog djela za koje je već pravomoćno osuñen presudomOpćinskog suda u S. od 05. listopada 2000. godine, br. K.105/00-140. Ovome stavu žaliteljpridodaje i zaključak, pozivajući se na odredbu čl. 350. st. 1. ZKP, o kršenju propisa oidentitetu optužbe, obzirom da radnje koje se optuženiku stavljaju na teret nisu bileobuhvaćene niti jednom od odluka koje u obrazloženju pobijane presude citira sud prvogstupnja. Zaključno, žalitelj polazeći od hipotetskog slučaja, koji i sam ocjenjuje krajnjeapsurdnim, izlaže argumentaciju o neostvarenom utjecaju, kao otegotne okolnosti, broja radnjikoje ulaze u sastav produljenog kaznenog djela, na visinu izrečene kazne.Ovakvom argumentacijom, koja se u bitnome svodi, na negiranje postojanja pravnogstajališta o presuñenoj stvari u odnosu na predmet optužbe, tumačenjem sadržaja pojmovapresuñene stvari, identiteta optužbe i produljenog kaznenog djela s aspekta broja radnji itežine posljedice kao otegotnih okolnosti, uz izlaganje hipotetskog slučaja, dakle pobijanjepravnih zaključaka suda prvog stupnja, žalitelj ni u najmanjoj mjeri ne dovodi u sumnjupravilno pravno shvaćanje suda prvog stupnja, koje kao takvo prihvaća i ovaj sud drugogstupnja.Naime, polazeći od sadržaja pojma produljenog kaznenog djela iz čl. 61. st. 1. KZ,činjenična utvrñenja suda prvog stupnja o postojanju konstantnih (isto djelo, vremenskipovezano, produljena namjera) i varijabilnog (identitet oštećenika) elementa, u cijelostiopravdavaju zaključak kako i dvije konkretne radnje ulaze u sadržaj produljenog kaznenogdjela prijevare, opisanog u pravomoćnoj presudi Općinskog suda u S. od 05. listopada 2000.godine, br. K.105/00-140, kojim činjeničnim utvrñenjima i pravnom zaključku žalitelj niti neprigovara. Navedeno utvrñenje suda prvog stupnja, povlači za sobom i jednoznačno i upravnoj teoriji i sudskoj praksi, prihvaćeno stajalište, koje svoje uporište ima u odredbi čl.405. st.1. toč. 5. ZKP, u vezi odredbe čl. 31. st. 2. Ustava Republike Hrvatske, da je dopuštenamogućnost ponavljanja pravomoćno završenog kaznenog postupka samo u korist okrivljenika,fingiranjem da pravomoćna osuda za produljeno kazneno djelo obuhvaća i sve radnje kojeulaze u sastav produljenog kaznenog djela, bez obzira da li su iste obuhvaćene tom odlukom.Stoga, a obzirom na postojeće zakonsko reguliranje pravne figure produljenogkaznenog djela i jedinstven stav teorije i sudske prakse, žaliteljevi prigovori koji se svode nanegiranje istoga, nisu prihvatljivi, posebice u pogledu izlaženja iz okvira konkretnog predmetaunošenjem hipotetskih situacija, koje su stvarno bez utjecaja na konkretan predmet.Županijski sud u Varaždinu, broj Kž.239/05 od 7. lipnja 2005. godine