Zbirka 1 (.pdf) - Pravosudna tijela Republike Hrvatske

132Nije, naime, prihvatljivo obrazlaganje kršenja propisa iz čl. 26. st. 1. Zakona osigurnosti prometa na cestama od strane optuženika i njegove uzročnosti s prometnomnesrećom, na način kako to čini prvostupanjski sud na strani 9 odjeljak II, a posebno na strani10 odjeljak II, kada zaključuje da je s izvjesnošću utvrñeno "da je okrivljeni kršeći navedeniprometni propis, te propustivši smanjiti brzinu vožnje unatoč situaciji da mu u susret dolazivozilo s upaljenim dugim svijetlima, došlo je do prometne nesreće, odnosno do udara u tijelopješaka, kojeg zbog navedenog propusta nije na vrijeme zapazio...".Osim nelogičnosti samog teksta, ovdje je važno ukazati na pogrešno dovoñenje u vezubrzine vožnje s dometom vidljivosti, budući da brzina vožnje objektivno niti ne utječe, niti nemože utjecati na domet vidljivosti. Domet vidljivosti uvjetovan je drugim okolnostima, a ukonkretnom slučaju to su vožnja noću oborenim svijetlima i dugotrajnija zaslijepljenostdugačkim svijetlima iz suprotnog smjera.Radi se, dakle, o tome da brzina vožnje, ne uvjetuje domet vidljivosti, već naprotiv,ona mu u smislu čl. 26. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama mora biti prilagoñena.Stoga niti nema elemenata za tvrdnju u razlozima presude, ni logičkih, pa tada nistvarnih, kako optuženik zbog brzine nije na vrijeme zapazio oštećenika, kada ga je on, baremprema vremenu reakcije, zapazio u trenutku kada ga je u dometu vidljivosti i objektivnomogao zapaziti.Stoga su ključna pitanja u ovoj kaznenoj stvari: koja je adekvatna brzina vožnjeoborenim svijetlima kojom se trebao kretati optuženik noću u uvjetima relativno dugotrajnijezaslijepljenosti dugačkim svjetlima vozila iz suprotnog smjera, da se u slučaju predvidljivezapreke na cesti može pravodobno zaustaviti, u smislu prethodno citiranog prometnogpropisa, te da li bi uz uvjet da se kretao tom adekvatnom brzinom uspio izbjeći nalet naoštećenika pravodobnom reakcijom upravo uz date okolnosti kada je oštećenika stvarno izapazio.Kako sud prvog stupnja u razlozima svoje presude nije jasno odgovorio na ovačinjenična pitanja, a budući da od toga zavisi rješenje pravnih pitanja postojanja kaznenogdjela i krivnje optuženika, jer nitko ne može kazneno odgovarati na temelju pukoguzrokovanja štetne posljedice (načelo krivnje čl. 4. KZ), presuda se ne može s pouzdanjemispitati ni u činjeničnom dijelu, čime je ostvarena apsolutno bitna postupovna povreda iz čl.367. s t. 1. toč. 11. u vezi čl. 359. st. 7. ZKP.U obrazloženju presude sud prvog stupnja, takoñer, potpuno nejasno daje razloge zasvoj zaključak da je odgovornost za nastanak ove prometne nesreće isključivo na optuženiku,iako utvrñuje višekratno kršenje prometnih propisa od strane oštećenika, konkretno citirajućida je on svojim načinom kretanja prekršio odredbe iz čl. 100. st. 2., zatim čl. 106. i čl. 308. s t.1. toč. 24. Zakona o sigurnosti prometa na cestama.Tim utvrñenjima, naime, doprinos oštećenika nastanku ove prometne nesreće više jenego očigledan, pa svakako predstavlja odlučnu činjenicu za odluku o kaznenoj sankciji, iakoodista uopće nije dvojbeno da doprinos oštećenika, sam za sebe, ikada može imatiekskulpirajuće značenje za optuženika, kako to u pogrešnom kontekstu navodi prvostupanjskisud.