MANJINE I MEDIJI NA ZAPADNOM BALKANU - RRPP

tome. Svakako da i nebriga šire društvene zajednice uzrokuje ovu situaciju, ali vjerujem da
je novac jedan od glavnih razloga. (Hakan Varan, Udruženje Turaka u BiH)
Što veća univerzalnost programa, bez tematske i kadrovske getoizacije
Tokom istraživanja putem intervjua razgovarali smo sa predstavnicima udruženja o njihovim
vizijama kako urediti programe za nacionalne manjine. Predstavnici manjina su izrazili
prilično razumijevanje prema finansijskoj i kadrovskoj situaciji u medijima i uz uvažavanje
činjenice da broj nacionalnih manjina u BiH nije veliki, predložili su samo manje programske
korekcije koje bi uz eventualne novčane i kadrovske poticaje, bilo od različitih nivoa vlasti ili
matičnih država nacionalnih manjina, pa i samih medija, mogle biti izvodive. Jedino su
predstavnici romske nacionalne manjine, koja je inače najbrojnija, zatražili anagažovaniji
pristup medija na polju ostvarivanja prava Roma i njihove pune inkluzije u društvo.
Većina intervjuisanih smatra da su elektronski mediji, posebno oni u javnom vlasništvu, što
uostalom kaže i zakon, obavezni da produciraju programe za nacionalne manjine. Gotovo
opšti je stav da je potrebno u samim programima namijenjenim svim građanima promovisati
događaje u kojima učestvuju nacionalne manjine kao i tematski obrađivati širi krug tema koje
dotiču i pitanja nacionalnih manjina. Dio predstavnika manjina iz Republike Srpske je
zamjerio medijima na prevelikom i ispolitizovanom izvještavanju o slučaju Sejdić-Finci. Iako
podržavaju ovaj proces smatraju da nije jedini problem nacionalnih manjina hoće li se moći
kandidovati za člana Predsjedništva BiH i koliko će ih biti u Domu naroda. „Pored toga
imamo ogroman broj životnih problema, ali i lijepih stvari, u našim lokalnim zajednicama. Za
većinu je mnogo važnije informisati o tome, jer su to stvari koje nas najdirektnije dotiču“,
rekao je Vladimir Blaha, predsjednik Češke besede.
Bilo je mišljenja da bi javni servisi trebali da imaju pozitivnu diskriminaciju, u slučaju da
konkuriše neko sa kvalifikacijama iz reda nacionalnih manjina, te da se odmah zaposli na
javnom RTV servisu. Kako je rečeno, takva osoba ne bi morala samo da izvještava o
nacionalnim manjinama, ali bi svakako u svakodnevnim novinarskim poslovima imala
senzibilitet prema takvim temama.
Kada su u pitanju specijalni programi o nacionalnim manjinama, većina smatra da oni ne bi
trebali isključivo da budu samo za pripadnike jedne ili više nacionalnih manjnina, već i da
budu „most“ koji nacionalne većine upoznaje sa manjinama. Sagovornici su se složili da bi
idealna kombinacija bila da program bude dvojezičan. Radi pune medijske efektnosti par
sagovornika je predložilo da program ide na jeziku (ili jezicima, ako je više manjina u
programu) sa b/h/s titlom. Neki od sagovornika su ipak naglasili da je teško ostvarivo imati u
kontinuitetu takve programe jer je kod mnogih predstavnika manjina znanje jezika zemlje
porijekla loše i posebno je upitno ko bi na svom matičnom jeziku mogao raditi na radiju ili
televiziji. Ipak, postoji opšti konsenzus da bi to bila dobra forma i da ju je moguće postići,
makar periodično, uz malo dobre volje samih medija, državnih fondova i angažovanja
manjinskih udruženja. Nedžad Jusić, jedan od predstavnika romske zajednice, rekao je da
Romi imaju potrebu za često informisanje o njihovim problemima te da to trebaju raditi
profesionalni novinari na većinskim jezicima, uz pomoć romskih saradnika, kako bi se javnost
senzibilizovala za probleme Roma.
Što se tiče pisanih medija, mišljenje o njihovoj upotrebljivosti je podijeljeno. Većina
sagovornika smatra da su elektronski mediji, posebno televizije, najmoćniji mediji i da
objavljivanje sadržaja o nacionalnim manjinama putem njih može imati najviše efekta. Bilo je
prijedloga da dnevne novine uvedu podlistak ili rubriku o nacionalnim manjinama gdje bi se
mogli preuzimati i neki sadržaji iz periodičnih časopisa nacionalnih manjina koje izdaju
39