MANJINE I MEDIJI NA ZAPADNOM BALKANU - RRPP

Pristupanje Dekadi predstavlja pozitivan korak ka sistematskom rješavanju ključnih pitanja
poboljšavanja položaja romske populacije. Akcioni planovi usvojeni u sklopu Dekade
pojedinačno po državama konkretnije ocrtavaju pojedinačne mjere koje se trebaju provesti
kako bi se došlo do boljeg položaja romske populacije na području obrazovanja,
zapošljavanja, stambenog zbrinjavanja i zdravstvene zaštite, sa osvrtom na sveobuhvatne
ciljeve borbe protiv diskriminacije i siromaštva, te jednakost spolova. Iako se u dokumentima
Dekade nigdje eksplicitno ne navode mediji, i romske organizacije i državna tijela očekuju od
medija kako informisanje o provođenju aktivnosti Dekade tako i jačanje osjećaja šire javnosti
(većinske zajednice) za probleme sa kojima se susreću Romi.
Uvjerenje je da podrška države, uključujući i doradu zakonskih rješenja, prema Romima mora
imati status pozitivne diskriminacije, ali da se to mora odnositi i na aktivnosti medija.
U BiH se konstatuje da su funkcije vijeća (savjeta) nacionalnih manjina deklarativne i da su
odnosi između njih, organa vlasti, udruženja i medija nerazvijeni. U Srbiji upozoravaju na
nedorečenost, pa i kontradikcije u zakonskim propisima o pravima manjina i propisima o
regulaciji elektronskih medija, posebno kada su prava nacionalnih savjeta u pitanju i to na
štetu informisanja i medijskih sloboda. U Crnoj Gori se kritički osvrću na Fond za nacionalne
manjine koji je pod uplivom vlasti i narušava ravnopravan položaj svih manjina u pristupu
fondovima. U Makedoniji postoji inicijativa da se zakonski obaveže Savjet za radiodifuziju da
ima redovni monitoring ispunjavanja obaveza javnog servisa manjinskih medija prema
nacionalnim manjinama.
Zajednički je zahtjev da se u zakonima preciznije regulišu obaveze javnih RTV servisa prema
uspostavljanju emisija na jezicima narodnosti, odnosno emisija koje se bave pitanjima
položaja nacionalnih manjina. U BiH se cijeni da postojeći državni i entitetski zakoni treba da
ustanove tzv. „manjinski cenzus“ ili na drugi nedvosmislen način preciziraju obaveze da su
javni mediji dužni da imaju emisije za pojedine nacionalne manjine. Sadašnji propisi su
dvosmisleni i ne provode se. Iz Srbije dolazi preporuka da se i RTV Srbije obaveže da ima
programe za nacionalne manjine (za Bošnjake, Bugare i Albance), jer RTV Vojvodina ima
takve programe za nacionalne manjine nastanjene u Vojvodini.
Zajednička je ocjena da nacionalne manjine imaju malu ili nikakvu finansijsku podršku za
osnivanje i samoodrživost svojih medija. Predlaže se da se zakonski reguliše obaveza države
za kontinuiranu podršku lokalnim manjinskim medijima. U BiH se traži da se zakonom utvrdi
da se manjinski programi na javnom RTV servisu moraju finansirati iz RTV takse jer se
njihovo sadašnje odsustvo na dva od tri emitera javnog servisa pravda nedostatkom sredstava.
U svim posmatranim zemljama predlaže se i dopunjavanje zakonskih propisa po kojima bi dio
RTV takse bio usmjeravan na osnivanje, pod određenim uslovima, i medija javnog karaktera
nacionalnih manjina. Postoje i prijedlozi za osnivanje posebnih nezavisnih fondova za
podršku medijima nacionalnih manjina koji bi se alimentirali iz budžeta različitog nivoa,
raznih domaćih i inostranih fondacija i donatora, jer se takva sredstva danas neracionalno
troše i rasipaju ili dijele pod pritiskom političkih stranaka. Dodjela sredstava bi se vršila na
bazi konkursa za projekte.
Generalna je preporuka da vijeća za nacionalne manjine, državne vlasti, manjinska udruženja,
mediji i njihove asocijacije u većoj mjeri iniciraju susrete i koriste iskustva novih i
savremenijih zakonskih rješenja zemalja u regionu. Neophodno je da mediji, naročito
elektronski, koji imaju posebne obaveze prema javnom interesu, analiziraju svoja iskustva i
7