Mimica, Aljoša (ur.) Marksizam u svetu br. 1-2 - Učitelj neznalica i ...

Je na putu proletarizacije, da stav~ u z,,:gr,:de obje~tiv~upovijesnu činjenicu podj~le rada l posljedIce .~O]~, IZ n!eproizlaze na svim planovIma. Otud~ ,~p~~radmck~ 0pI.edijeljenostnekih grupa, "narodn]aCkl st~V~Vl nekihdrucrih' otuda uobičajeno ljevičarstvo mnogIh mtelektualac~{ stanje iščekivanja nekih drugih.Moglo bi se primijetiti da se ovdje nastoji predložitisamo premještanje s problema funkcije intelektualca naproblem revolucionarne orgcmizacije: primjedba bi bilana mjestu kada se ne bi smatralo da postavljanje problemaorganizacije implicira, između ostalog, i zadaću dase poduzme konkretna analiza aktualnih klasnih odnosa,a posebno odnosa između intelektualnog rada - shvaćenogu njegovom stvarnom značenju, kao intelektualneradne snage - i manuelnog rada. Međutim, intelektualnirad treba shvatiti ne samo u teorijskim i općenitijimterminima (proizvodan i neproizvodan rad, razne razineotuđen j a i td.), nego i u društveno-historijskim terminima,koji se na primjer tiču društvenog položaja i političkih(u užem i širem smislu), te političko-kulturnih međuprostorakoje mogu imati nastavnik, psiholog, tehničar,liječnik i svi oni koji se mogu definirati kao društveniili kulturni radnici. Pri tome treba imati naUmu da sena taj način postavljenom ovom problemu daju istodobnodruštveno determinirane i političke konotacijekoje se mogu provjeriti i stvarna proturječnost. Postavitiproblem organizacije danas znači i ponovno kritički razmotritiuzroke i modalitete puta koj,i je zapadne komunističkepartije doveo do toga da s intelektualcima uspostavetočno određenu vrstu odnosa, koja "velike intelektualce","svršene intelektualce" (kako bi rekao Sartre)smatra "suputnicima", cl njihov rad i njihove analize"doprinosima". To s druge strane, zahtijeva od intelektualnihradnika, koji su najizravnije angažirani u specifičnimsektorima, da "budu bolji" od svojih kolega nasuprotnim političkim pozicijama, da "lažnim univerzalnostima"tih kolega suprotstave svoju tehničku nadmoćnost"stručnjaka". Sartreu se mora priznati da nije ostaozatvoren u tim okvirima, ili, bolje rečeno, da je znao sabratiduboko značenje borbi iz 1968. godine, premda jeto učinio na proturječan način, a nije mogao ukazati naneku alternativu i nije definitivno prevladao gledanje"klasičnog intelektualca" (a njegovo se odbijanje organizacijevrlo teško može razdvojiti od subjektivizmasvojstvenog tradicionalnom intelektualcu). Ukratko, morase priznati kako su Sartreova stajališta posljednjih52godina, premda preko posebnih kulturnih posredovanjai prema nesumnjivo vremenski određenim modalitetima,ispoljiJa proturječja tradicionalnog intelektualca, a nenaprosto "sumrak jednog intelektualca"Y(Cario Simoni, "Sartre, ['inteUettllale,['organizzazione", Aut-Aut, br. 145-146,1975)Prevela Sofija Klieževžć" L. Gruppi, "Crepuscolo di un intellettuale. La 'brutta copia'di J.-P. Sartre", u L'Unita, 2. mart 1973.53