u perspek - Filozofski fakultet u Splitu

disjunkcije bilo valjano, nitko ne bi mogao biti obvezan jer
bi izvornu zapovijed mogao zamijeniti s bilo kojom. Iskazano
udeontičkim terminima: ako moram poslati pismo, onda ga
smijem zapaliti. U okviru jezika L→!>¬!¦!·¡, mogućnosti izbora
najbliža je sugestija 4. Zaista, vrijedi
(B) ! P P ∨! P Z ²0−ut 4! P Z.
Ali, ²0−ut nema (!) strukturalno svojstvo «reza»:
X ⇒ D i Y,D,Z ⇒ C
.
X, Y, Z ⇒ C
Iako vrijedi i (A) i (B) ipak:
(C) ! P P ; ·¬Z 20−ut 4! P Z.
Drugim riječima, premisa ’Pošalji pismo!’ ne čini niti prima
facie prihvatljivom sugestiju ’Možda bi trebalo zapaliti to pismo’.
6.4 Pogled prema naprijed: imperativi i
interogativi
Tročlanu podjelu modusa možemo dovesti u pitanje. ˙Aqvist
[5] promatra pitanja kao epistemičke imperative i formalizira
ih koristeći dva različita modalna operatora: imperativni i
epistemički operator. Na primjer, Da/Ne pitanja interpretiraju se
kao ‘Neka bude slučaj da ja ili znam da A ili znam da ¬A’. Ako
˙Aqvistovu teoriju epistemičkih imperativa povežemo s našim
pristupom semantici imperativa, onda će se pitanja pokazati kao
vrsta ! P -imperativa (komplementarnog ili proizvedi-imperativa).
Primjer 6.8 Označimo s Kg epistemički operator ’Govornik
g zna da (je slučaj da)’. Da/Ne pitanje ’Je li ϕ slučaj’
formaliziramo na sljedeći način
100
! P (Kgϕ ∨ Kg¬ϕ) ,