u perspek - Filozofski fakultet u Splitu

definira. Zato je prvo pitanje na kojega moramo odgovoriti
u pokušaju odre ¯divanja logičkih odnosa izme ¯du rečenica u
različitom modusu — pitanje njihove statične semantike.
4.1.4 Preferencije i ciljevi
Rečenice koje nekom stanju stvari dodjeljuju ulogu cilja mogu
biti izražene različitim modusima. ’Kad bi samo ti bila tu.’,
’Budi tu!’, ’Moj cilj je da ti budeš tu.’ — isto stanje stvari je cilj
iako s očitim razlikama o pretpostavljenom načinu i mogućnosti
ostvarenja. Semantička analiza mora započeti s jednostavnim
oblikom ciljnih rečenica, a to je po našem mišljenju onaj oblik
koji ne nosi dodatne pretpostavke, te se može prikazati kao ’cilj
je: p’. U ciljnim rečenicama status cilja može biti dodjeljen bilo
pojedinom stanju stvari ili vrsti stanja, bilo činu ili vrsti čina koji
su uključeni u ostvarenju ciljnih stanja.
U filozofijskim tekstovima možemo izdvojiti dva osnovna
pristupa formaliziranju ciljnih rečenica. U jednom se pristupu
uloga ciljnog stanja dodijeljuje pomoću odnosa preferencije.
U drugom se pristupu za razliku od prvog, ciljne rečenice
ne prikazuju u indikativnom obliku, nego se promatraju kao
neraščlanljivi rečenični oblik u pogledu modusa.
Na primjer, Davidson [29] slijedi 33 indikativni preferencijski
pristup u formalizaciji ciljnih rečenica. Za Davidsona postoje
dvije vrste ciljnih rečenica: generalne i singularne. Generalne
ciljne rečenice izražavaju poželjnost odre ¯dene vrste postupaka i
imaju sljedeći oblik:
prima facie (∀x∀y ((A(x) ∧¬A(y)) → x>y)) .
U ovom prikazu varijable za rang imaju doga ¯daje, predikati
označavaju vrstu čina (gdje negacija predikata A označava
odustajanje od čina vrste A), a odnos preferencije > je
relativiziran s rečeničnim operatorom prima facie. Operator
prima facie pokazuje da je odnos preferencije34 relativiziran
prema vrsti čina koju pojedini doga ¯daji instanciraju. Drugim
33 RiječjeoesejuHow is weakness of the will possible?.
34 Ovdjejeriječ o ’odnosu stroge preferencije’ izme ¯du (mogućih) doga ¯daja.
195