u perspek - Filozofski fakultet u Splitu

Wallace u raspravu uvodi nove termine: (i)’prima facie razlog’ i
(ii) ’(ne)telička osnova’ koji (i) ukazuju na osporivost praktičnog
zaključivanja i (ii) na razliku u načinu razrješavanja sukoba
razloga. Neopravdano zanemaren, ovaj rad pruža prihvatljivi 38
prikaz instrumentalnog praktičnog zaključka:
(1) S izvorno želi da p bude slučaj radi samog sebe.
(2) Samo ako S čini X bit će slučaj da p.
(1) i (2) tvore prima facie osnovu za
(C) S bi trebao učiniti X.
Naime, ako se netko slaže s time da su (1) i (2) istinite,
iakotajmislidajeuS-ovoj moći izvršiti X iučiniti da p
bude slučaj,ondaonnemožeosporiti(C) a da se pri tome
ne obveže na postojanje razloga tvrdnji da bi se S trebao
suzdržati od X ili tvrdnji da bi se S morao suzdržati od
činjenja da p bude slučaj.
J. D. Wallace [81] (str. 444)
Zanemarujući tehničke detalje i koristeći oznake ’Fiat’i
’Est’ premise Wallaceove varijante instrumentalnog zaključka
prikazali bismo na sljedeći način (zamjenujući X s q):
Fiat(p)
Est(p → q)
?Fiat(?q)
No, ovaj kanonski prijevod ne uspjeva zahvatiti konkluziju,
koja kad bi bila ’Fiat(q)’ ne bi bila izražena s ’treba učiniti q’,
već snekim«jačim» izrazima koji odgovaraju namjeri. Iako,
postignut bez formalno semantičke analize Wallaceov prikaz
sadrži vrijedan uvid u činjenicu da je konkluzija instrumentalnog
praktičnog zaključkaciljnarečenica vrstom različita od onih koje
izražavaju prihvaćenost nekog cilja.
Davidsonov prikaz [29] praktičnog zaključka odstupa od
uobičajenog instrumentalnog oblika i nalikuje onom obliku
38 Nepreciznost prikaza proizlazi iz mogućnosti da se konkluzija shvati i kao
normativni iskaz (budući da stvari stoje tako-i-tako, djelatnik bi trebao učiniti
to-i-to) i kao opisni (djelatnikovo motivacijsko stanje da on u nekom smislu
prihvaća taj-i-taj izvedeni cilj).
202