u perspek - Filozofski fakultet u Splitu

slagali o tome što je konkluzija praktičnog zaključka: iskaz o
činu, iskaz o namjeri ili iskaz o motivacijskom stanju. Čini se
da razlog nesuglasnosti leži u neopravdanom poistovjećivanju
intencionalnog objašnjenja i praktičnog zaključka (vidi ovdje
str.259). Prihvatljivom se čini Davidsonova teza da konkluzija
praktičnog zaključka ne korespondira činu. Uočimo tako ¯der da
činu (koji je po Davidsonu «doga ¯daj pod opisom») korespondira
elementarna Fiat rečenica, a ne Est rečenica; dokaz je
jednostavan — u jeziku doživljaja i osoba [94] susrećemo opis
čina kao pokušaja, što znači da takav doga ¯daj opisujemo pomoću
namjeravanog učinka koji je izostao.
Prima facie sudovi se ne mogu izravno povezati s činima,
jer nije razložno izvršiti čin samo zato što ima neku
poželjnu karakteristiku...Sud koji korespondira, ili je možda
identičan s činom ne može zato biti prima facie sud; on
mora biti bezuvjetni sud, kojeg bi, kad bismo ga trebali
iskazati riječima, imao oblik poput ’ovaj čin je poželjan’.
D. Davidson [29] (str.98.)
U sličnom smislu Bratman [16] je tvrdio da oblikovanje
namjere za izvršenje čina pridodaje dodatnu snagu davanja
razloga koju korespondentni vrijednosni sud nije prije imao.
Dinamična praktičnalogikapotvr¯duje filozofijske intuicije,
odnosno pomiruje ih tamo gdje su u sukobu pomoću razra ¯denih
terminoloških distinkcija. Spomenuta tri obilježja praktičnog
zaključka dobivaju sljedeća dinamična objašnjenja:
· modalni logički imperativ kao tipična konkluzija praktičnog
zaključka neodvojiv je od premisa jer je on rečenica-provjera, a
ne rečenica-promjena;
· nemonotonična narav praktičnologičkog slijeda objašnjava
se dinamičnim pojmom slijeda u varijanti «ignorantna
promjena-provjera»( vidi ovdje str.154);
· različita vrijednost konkluzije povezana je s činjenicom da je
u tipičnom slučaju ona relativna ciljna rečenica, dok rečenica
koja korespondira namjeri ili činu jest nerelativizirana.
263