u perspek - Filozofski fakultet u Splitu

Na temelju odabranih primjera iz literature pokazat ćemo
neke tipične oblike praktičnog zaključka i ukazati u kojoj su
mjeri pojedini pristupi srodni našemu. Započinjemo s Kennyjem
i tezom o postojanju logičkih odnosa izme ¯du imperativa i
indikativa. Često se «praktičnim silogizmom» naziva zaključak
instrumentalne vrste: imperativ zadaje izvorni cilj, indikativ
pokazuje uzročnu vezu na temelju koje kao konkluzija slijedi
imperativ koji zadaje cilj sredstva. Ako postoji praktični
silogizam u tom smislu, onda postoji zaključak oblika
F(ϕ), E(ψ)
F(κ)
u kojem sadržaji imperativa ne ostvaruju logičke odnose, tj.
ϕ ne povlači κ. Drugim riječima, u praktičnom silogizmu
moralo bi postojati neki oblik ostvarivanja odnosa izme ¯d u ciljnih
rečenica posredstvom indikativa. Za Kennyja postoje takvi
silogizmi i standardni primjer je sljedeći valjan (?) oblik :
F(p), E(q → p)
F(q)
Sa stajališta asertoričnelogikerečenični sadržaji iz primjera
ne ostvaruju logički odnos (pogreška afirmacije konzekvensa).
Ipak, Kenny tvrdi da logičkog odnosa ima, ali različite vrste.
Riječ je o «logici zadovoljavanja» čiju vrstu slijeda Kenny
definira kao inverznu asertoričnu logiku:
Općenito: ako je CQP logički zakon, onda FP ` FQ
u logici zadovoljavanja (logic of satisfactoriness).
A. Kenny [57] (str. 74)
Iako se s predloženim kriterijem ispitivanja valjanosti
praktičnih zaključaka ne slažemo, ipak slažemo se s Kennyjem
utoliko što tvrdimo da postoje logički odnosi koje ostvaruju
rečenice različitih (logičkih) modusa i da se ti odnosi ne daju
izravno, bez primjene različitih tehnika prevo ¯denja, poistovjetiti
s odnosima koje logika prvog reda prepoznaje kao valjane.
James D. Wallace [81] sa svojim je radom pokušao izmiriti
suprotstavljene stavove o postojanju praktičnog zaključka, a
posebno potvrdan Kennyjev [57] i niječan Jarvisin stav[54].
201