u perspek - Filozofski fakultet u Splitu

ostavruju različite oblike logičkog ponašanja. Po njegovu
mišljenju (C) je valjano, dok (D) u takvom obliku nije.
Uopćenitom smislu, ako djelatnik A vjeruje/želi/vidi
da ϕ ∧ ψ, onda A vjeruje/želi/vidi/vidi da ϕ.
K. Devlin [32] (str. 203)
...
Ako djelatnik A želi ϕ ∨ ψ, onda ne može biti tako
da se djelatnik protivi i ϕ i ψ. Mora postojati barem latentna
ili djelomična želja prema jednom od njih. Ali ne
slijedi nužno da A ima definitivnu želju prema i jednom od
njih po sebi. Me ¯dutim, kada bismo aksiomatizirali računu
želja, bilo bi, mislim, razložno uključiti pravilo da želja za
ϕ ∨ ψ zapravo implicira želju za barem jednim od ϕ, ψ.
K. Devlin [32] (str. 204)
U stit logici ni (C) ni (D) nisu valjani u generaliziranoj stit,
atimeiudstit varijanti (vidi ovdje str. 124). U Crossovoj
«modalnoj logici diskrepancije» nalazimo sljedeću lemu:
lema 27. Ako ² p ⊃ q, onda ² 4p ⊃ (4q ∨5q ∨⊕q)
[28] (str. 150)
Budući da su modaliteti u konzekvensu varijeteti ciljnih stanja
(neformalno, 4 — neostvareni cilj,5 — cilj za kojeg se ne zna
je li ostvaren, ⊕ — ostvareni cilj), lemu bismo mogli pročitati
ovako: ako je ’(p ∧ q) → q’ tautologija, onda ’Neka (p ∧ q)
bude slučaj!’ slijedi nešto poput ’ q je ili neostvareni ili možda
ostvareni ili ostvareni cilj’. Nije očito je li po Crossovu kriteriju
(C) valjan, iako njegov najbliži prijevod 4(p ∧ q) → 4p
nije valjan. Za (D) je očito da je nevaljan oblik praktičnog
propozicijskog zaključka.
Iz navedenih primjera primjene različitih kriterija za odredbu
ispravnih oblika zaključaka u praktičnoj propozicijskoj logici,
bilo onih asertorički orijentiranih (Kenny, «logika zapovijedi») ili
modalno semantički utemeljenih (Belnap-Perloff-Horty, Cross)
ili filozofskim razlozima motiviranih izdvojenih stajališta bez
eksplicitnog kriterija (von Wright, Castańeda, Wallace, Devlin),
očigledno je da razlog javljanja sukobljenih rezultata mora biti
208