u perspek - Filozofski fakultet u Splitu

Baveći se pravilima s iznimkama («default rules») Veltman
[79] im u okviru dinamične semantike daje posebnu semantiku:
ona ne eliminiraju svjetove(«updating»), već mijenjaju njihovo
ure ¯denje («upgrading»). No, ideja je slična, kondicionali se
mogu preuzeti u jezik propozicijske logike, ali pod uvjetom
dodjeljivanja posebne semantičke vrijednosti. Na primjer,
zaključak ’Studenti su obično nezaposleni. Ivica je student.
Dakle, izgleda da je Ivica nezaposlen.’ Veltman formalizira
kao ’(p à ¬q) ∧ p, therefore, presumably ¬q’, očigledno
pretpostavljajući da pravilnosti mogu ući u jezik modalne
propozicijske logike kao ’obično (Ako je Ivica student, onda je
on neuposlen)’.
Kondicionali uvode P -varijacije i time je njihov općeniti
karakter očuvan u smislu da usvajanje iskaza o pravilnosti poga ¯da
prihvatljivost i indikativa i imperativa. U deontičkoj logici
susrećemo načelo «ad impossibile nemo obligatur» —nitko
nije dužan učiniti nemoguće, slično, nije racionalno postaviti
sebi cilj za kojeg vjeruješ da ga nije moguće ostvariti. S
druge strane T aksiom ’¤p → p’ nije valjan u deontičkoj
logici kada se ’¤’ interpretira kao ’obvezno je ___’. Slično,
prihvaćajući neki cilj, mi ne samo da ne moramo vjerovati da
je to slučaj nego štoviše, moramo vjerovati da nije slučaj, jer
čemu se truditi oko ostvarivanja ostvarenoga. Zbog svih navednih
razloga potrebno je i opravdano u jeziku praktične propozicijske
logike razlikovati epistemičnu i metafizičku mogućnost (pri
čemu se obje shvaćaju unutar subjektivne semantike kao
posljedice prihvaćenih obavijesti o činjenicama i prihvaćenih
detreminističkih zakona, respektivno).
Rečenice o činjenicama uvode R-varijacije, rečenice o
determinističkim pravilnostima uvode P -varijacije.
Tvrdnja 4.15
252
[Est¤ ⎧ (ϕ → ψ)] σ ∈
⎨
⎩ σ
¯
⎫
¯ [Fiat(ϕ)] µ σ ∈F→
⎬
¯ ([Fiat(ψ)] σ ∈F∧[Est(ϕ)] σ ∈F)
¯
⎭
→ [Est(ψ)] σ ∈F