u perspek - Filozofski fakultet u Splitu

k∃xP (x) → Q(x)k =
| {z }
b
½ ¾
hg, hi |h = g∧
=
∀k (hh, ki ∈k∃xP (x)k →∃j : hk, ji ∈kQ(x)k)
⎧ ¯
⎫
⎨ ¯ h = µ g∧
⎬
= hg, hi ¯
⎩ ¯ (k [x] h ∧ k(x) ∈ I(P )) →
¯ ∀k
⎭
∃j (k = j ∧ j(x) ∈ I(Q))
⎧ ¯
⎫
⎨ ¯ h = µ g∧
⎬
= hg, hi ¯
⎩ ¯ (k [x] h ∧ k(x) ∈ I(P )) →
¯ ∀k
⎭
k(x) ∈ I(Q)
= {hg, gi |∀k ((k [x] g ∧ k(x) ∈ I(P )) → k(x) ∈ I(Q))}
| {z }
b
Primjer 3.16 Ispravno sastavljena formula
∀x ((Seljak(x) ∧∃y(Magrac(y) ∧ Ima(x, y))) → Tuče(x, y))
ima željeno značenje unatoč činjenici da je pojava varijable y u
konzekvensu slobodna:
° ∀x
µµ
°
Seljak(x)∧
°°°
→ Tuče(x, y) =
∃y(Magrac(y) ∧ Ima(x, y))
⎧ ¯ ⎛
⎞
¯ h [x, y] g∧
⎪⎨ ¯ ⎜
¯ ⎜ h(x) ∈ I(Seljak)∧ ⎟
= hg, gi ¯
¯∀h
: ⎝ h(y) ∈ I(Magarac)∧ ⎠
¯
⎪⎩ ¯ hh(x),h(y)i ∈I(Ima)
¯
→
⎫
⎪⎬
⎪⎭
hh(x),h(y)i ∈I(Tuče)
Osnovna namjera DPL bila je pružiti objašnjenje anafornih
odnosa uz zadržavanje kompozicijske semantike. Rješenje je
prona ¯denoudinamičkom pristupu gdje se funkcija dodjeljivanja
vrijednosti varijablama može učvrstiti u rečeničnom nizu, ako
je riječ o izvanjski dinamičnim operatorima, ili, u protivnom,
mijenjati.
164