u perspek - Filozofski fakultet u Splitu

Neizvjesnost pruža prirodno stanište za rečenice poput
’Možda (je slučaj da) ϕ’ i ’Moglo bi biti dobro proizvesti
promjenu takvu da bude slučaj da ϕ’. Rečenice takve vrste ne
izriču se s namjerom da se promijeni nečije mišljenje ili htijenje.
Radije, takve se rečenice iznose da bi se stavile na razmatranje.
U tipičnom slučaju, one iskazuju neke mogućnosti mišljenja i
htijenja koje su otvorene za govornika.
U formalnom smislu, stanje σ koje korespondira stanju kognitivne
ili motivacijske neizvjesnosti (u pogledu nekog ograničenog
skupa činjeničnih i ciljnih situacija) nije maksimalno stanje
(definicija 3.2) te se stoga takvo «stanje neizvjesnosti» može
rafinirati pomoću dodatnih rečenica (teorem 3.3). No, u
optici eliminativne semantike takvo stanje neizvjesnosti može
biti izmijenjeno samo obzirom na relativne ciljeve i nesigurne
činjenice. Tako neka prihvaćena rečenica može s daljnjim
obnavljanjima stanja biti odbačena samo ako je ta rečenica
rečenica-provjera. Tvrdnja 3.11 pokazuje da su rečenice iz užeg
jezika L!·¡ perzistentne. S druge strane, tvrdnja 3.12 pokazuje
da se proširenjem na jezik L¦!·¡ otvara prostor osporivim
rečenicama.
4.2 Neperzistentne rečenice i preferirani model
Više je autora koji su se bavili pitanjima objašnjenja čina uočilo
da pojam valjanosti unutar praktičnelogikenemožebitidefiniran
na klasičan način. Obično je nemotoničnost bilo ono svojstvo
koje bi se prepoznalo kao vrsna razlika. U okviru praktične
logike smisleno je odbacivati oponentovu konkluziju riječima:
«Vaše je zaključivanje ispravno i Vaše su premise prihvatljive,
ali Vaša konkluzija nije prihvatljiva jer ste izostavili [tu-i-tu]
premisu». U literaturi je uporaba izraza ’prima facie’, porijeklom
iz juridičkog diskursa, trebala poslužiti da ukaže na mogućnost
osporavanja konkluzije nekom dodatnom premisom (na primjer,
Wallace [81]) ili bi taj izraz trebao ukazati na neodvojivost
konkluzije od njezinih premisa (na primjer, Davidson [29]).
U okviru eliminativne dinamičke semantike ideja o mogućnosti
postojanja valjanog zaključka (argumenta) čija je konkluzija
61