evaluacija reforme obrazovanja u crnoj gori - Zavod za školstvo

Miloš Bešić, Tomislav Reškovac
Kada je u pitanju prilagođenost materije uzrastu đaka, mišljenja su različita. Neki smatraju da udžbenici
nijesu prilagođeni i da je posebno veliki jaz između osnovne i srednje škole koji vodi tome da se dobri
đaci kasnije slabo snalaze. Drugi, pak, ne dijele ovo mišljenje.
O pravilu o 10-20% stručne slobode su takođe podijeljena mišljenja. „Zavisi od samog nastavnika, imate
nastavnike koji zaista to znaju da iskoriste i usmjere na pravi način, a imate i da se na najlakši mogući
način odradi, linijom manjeg otpora. Djeca će biti zadovoljna, njima su najbolji ti nastavnici koji ne traže
previše, ali imate i nastavnike koji su spremni da postignu svoj cilj, prođu svoje gradivo kako treba, ali
daju im neke slobode“. Taj dio slobodnog prostora se, prema riječima nekih ispitanika/ispitanica, koristi
za čvršće povezivanje sa lokalnom zajednicom, što je veoma pozitivna promjena. Nastavnici/nastavnice
uglavnom koriste ovu mogućnost, ali ima i izuzetaka: „…ali ima ljudi koji imaju bojazan od toga, nekoga
je možda i stid, neprijatno da se pojavi sa djecom, da prođe kroz grad da ih povede do muzeja, da djeca
stvore sliku kakva je priroda poslova pojedinih preduzeća“. Ovo se može prema riječima ovog ispitanika
prevazići edukacijom i komunikacijom te prevazilaženjem „patrijarhalnog načina vaspitanja“ koji je još
uvijek zastupljen. Još jedan ispitanik smatra da je u pogledu organizacije časa ostavljeno previše
slobode: „Dobro je da i tu nastavnik može da iskaže sebe, a nije dobro jer svaki nastavnik je sam za sebe
jedinka. Svaki bi trebalo da iskaže sebe na času, a nastavna jedinica, ciljevi bi trebalo da ostanu isti za sve
i obavezujući“.
Dio reforme koji se odnosi na pravo roditelja i djece da biraju kome će ukazati povjerenje od
nastavnika/nastavnica je generalno ocijenjen kao pozitivan pomak. Iako direktori/direktorice trenutno
nailaze na brojne probleme kada je implementacija ovog principa u pitanju, očekivanja su da će
mehanizam izbora donijeti odgovornije ponašanje nastavnika/nastavnica. „Ide se ka tome da se dijete
povjeri onome ko zaslužuje i onome ko je za njega i roditelj i nastavnik i to kad zaživi onda će škole da
imaju pravu cijenu i pravi autoritet.“ Trenutno, pak, postoje brojni problemi: „…Imamo pojavu
neodgovornih roditelja, pa djeca traže spas u školi i ako ovdje naiđu na problem, na otpor, proizvešćemo
neke neodgovorne ličnosti koje nijesu ni za porodicu ni za društvo”. Drugi problem se odnosi na već
pomenute tehničke uslove za implementaciju sistema izbornih predmeta: „Imamo jednu drugu stranu iz
praktičnog dijela gdje nekada pokušavamo da privolimo djecu i roditelje da nekada povjere časove i
nekome koji možda i ne zaslužuje, ali nema normu, ‘oće da ostane bez posla, pa se dovijamo zbog
manjkanja broja učenika da pojedini nastavnici nadomjeste normu preko izborne nastave“.
Ispitanici/ispitanice često primjećuju problem prilikom izbora izbornih predmeta. Kažu da djeca idu
linijom manjeg otpora: „Zbog manje učenja i rada, djeca traže više nekog sporta, pleas, šaha…“
Ispitanici/ispitanice ne spore da su ovi oblici edukacije dobri i važni, ali bi voljeli da dio predmeta iz
prirodnih nauka bude obavezan ili da se na drugi način uključi u nastavne programe. Trenutno je, kažu,
obavezni dio iz ove oblasti redukovan na minimum, a sadržaj izmješten u izborne predmete koje
jednostavno niko ne bira.
Jedan od direktora je izjavio da je primijetio da starije kolege češće negativno reaguju na promjene. Oni
poslije 30 i više godina rada smatraju da su neki bitni djelovi gradiva preskočeni i u tom smislu se osjeća
generacijski jaz.
Posebno je pozitivno komentarisano da je Zavod za udžbenike pripremio detaljnu propratnu
dokumentaciju i materijal za svaki predmet, što služi kao vodilja za nastavnika/nastavnicu. Ipak, postoje i
neki problemi u komunikaciji sa nadležnima: „Kad se pojavi neko kome se požalite, ali taj čovjek kaže da
111