evaluacija reforme obrazovanja u crnoj gori - Zavod za školstvo

Miloš Bešić, Tomislav Reškovac
samo šminku, da se broj činjenica nije smanjio ili ako se smanjio da je došlo do loše
metodološke segregacije, što je još gore nego ga imati rasplinutog.“
NASTAVNI PROCES
U ovom dijelu sagovornicima/sagovornicama je postavljeno pitanje da identifikuju osnovne probleme u
nastavnom procesu, te da predlože načine na koji se ti problemi mogu rješavati. Vjerovatno bi uputno
bilo početi sa komentarom jedne od ispitanica koja kaže da se obrazovni sistem ne smije posmatrati
izolovano. „To je sastavni dio društva i dok mi nemamo jasnu saradnju između svih aktera u procesu
obrazovanja, ne možemo upirati prst samo u školu, u Zavod, u Ministarstvo... Moramo posmatrati to i
kroz Ministarstvo finansija i Ministarstvo rada i socijalnog
staranja... u krajnjoj liniji, u zadnje vrijeme nam je Uprava
policije postala značajna institucija... Svašta se dešava.“
Jedan od problema koji je više puta istaknut odnosio se na
prevelik broj đaka u odjeljenjima: „U ovakvoj konstelaciji i
organizaciji, i strukturi odjeljenja mi teško možemo govoriti
o primjeni novih metoda. Boli glava u izvještajima od
organizovanja grupnih oblika nastave – to su uvijek svodili
„Roditelji se ne doživljavaju kao
partneri škole, nego kako to
direktori često nazivaju
'stranke', pa nam kažu – došla
je stranka u školu.“
na to da se stolice stave u krug i djeca razbiju u grupe, ali zaista za 45 min... i nije uopšte zalud zašto se
to radi za sat i po... (...) 45 minuta ne znači ništa u učionici od 35, 40, 46 đaka...“
Ispitanici/ispitanice ponavljaju da partnerski odnos sa roditeljima nije zaživio na pravi način: „Uzmimo
na primjer savjet roditelja koji je i dalje ostao samo onaj čuveni savjet koji brine samo o izletima i
ekskurziji, a dalje od toga nema ništa. Roditelji se ne doživljavaju kao partneri škole, nego kako to
direktori često nazivaju „stranke“, pa nam kažu – došla je stranka u školu.“
Ispitanici/ispitanice pominju i loše korišćenje dostupnih resursa: „Potrebni su nam takođe i regionalni
centri. Ne da sad otvaramo kancelarije, ne da pravimo administraciju, to niko ne smatra da je
neophodno, nego da se uvezuju škole, da se pravi mreža i da se međusobno pomažu, jer imamo veoma
patuljaste škole u ruralnom području i veće škole u gradovima. Znači da se one regionalno povezuju, da
se koristi kadar, resursi za se izmjenjuju i da procirkuliše ta dobra praksa.“
Ipak, najveći broj primjedbi koje su date u ovom dijelu razgovora odnosilo se na problem kvaliteta rada
nastavnika/nastavnica. Oni su na različite načine obrazlagali uzroke problema, kao i predlagali različita
rješenja za to da se problem sanira. Primjera za to da nastavnici/nastavnice ne prate ciljeve reforme je
bilo više. Jedna od ispitanica je navela lični primjer: „Evo jedno iskustvo kao roditeljke u vezi sa radnim
sveskama. Znam da i pored radne sveske iz prirode jedna od učiteljica uopšte nije radila po toj radnoj
svesci, nego je donosila fotokopije koje su sa A4 svedene na A5 format, znači mnogo sitniji font, loše
odštampane i ekavske. Iz toga je moje dijete trebalo da uči, mi smo čkiljili i tumačili. S obzirom na to da
se vrlo često roditelji ne usuđuju da pitaju da to ne bi imalo negativne posljedice po dijete, ja sam okolo
naokolo pitala tu učiteljicu zašto ne koristi radnu svesku, da li zato što nešto nije tu u redu, a ona je rekla
da – tamo nema dovoljno. Znači, učiteljica je sama procijenila da nema dovoljno u radnoj svesci iako
radna sveska potpuno prati udžbenik...“ I drugi primjer iste ispitanice je bio veoma inteteresantan:
„Čujem od svoje djece nekakve komentare nastavnika koji su potpuno van pameti u učionici, neke lične
komentare, ili lična viđenja nastavnika o sveobuhvatnom dešavanju u društvu. Kao da neko svoje
nezadovoljstvo istresa u učionici, a to su đaci prinuđeni da slušaju. Mislim da nema dobre saradnje.
Vjerovatno, ali razumijem i zašto, jer da bi se nešto tako prijavilo inspekcijskoj službi, roditelji moraju da
149