evaluacija reforme obrazovanja u crnoj gori - Zavod za školstvo

Miloš Bešić, Tomislav Reškovac
im da izdvoje pridjeve, a onda djeca reaguju i traže da im fino kažemo – izdvojite pridjeve“. Iz
sljedećih primjera se može vidjeti da postoji diskrepanca između toga kako su udžbenici
zamišljeni i kako se nastava po njima sprovodi. Iako se kroz fokus grupe ne može utvrditi ko je u
pravu, tvorci udžbenika ili nastavnici/nastavnice, ali očigledno je da problem postoji: „Malo ima
teksta u udžbenicima prirode. Ne bi trebalo da bude diktiranje“ ili „Ne diktiramo nego samo
dodamo neke listiće koji dopunjuju gradivo i nekad djeca uče odatle, a ne iz knjiga. To radimo jer
uopšte nemamo tekstova o nekim djelovima lekcija“.
Opterećenje u nastavnom programu. Dosta nastavnika/nastavnica navodi da je gradivo
preopterećeno i da bi izvršilo određene konkrente ili načelne redukcije: „Trebalo je izbaciti
suvišne stvari“, ili „Sam program je veoma opterećen, treba ga rasteretiti“. Evo još jedan
primjer: „U IV razredu, mi ne znamo gdje prije, sa crnogorskog na matematiku, prirodu,
tehniku... teško za 45 minuta sve organizovati. Prosto je neizvodljivo, negdje pravimo presjeke
da se sve postigne, ali zaista je gradivo obimno.“
Nedostatak materijalnih sredstava za implementaciju reforme. Ovaj problem je više puta
ponovljen. Nastavnici/nastavnice kažu da nemaju sredstva za modernu nastavu i opisuju kako se
snalaze: „Ja pričam o tome stalno, jedina profesija koja od lične zarade kupuje sve što nam treba
za posao i 100 puta sam ućutkan jer ja moram kupiti papire. Kupujem flomastere i bojice, papire
u boji, a nekad je to postojalo u školi“. Veliki problem je i kopiranje: „Treba 10.000 kopija
godišnje samo za nastavu iz jezika“. Kao posljedica nedostatka materijalnih uslova, neki od njih
zaključuju da je stari sistem zapravo bio efikasniji:
„Nekad pomislim da više možda vide kad se to
projektuje nego kad se radi ogled. Velika je grupa „Ja trebam za 45 minuta da ih
učenika i ne može da se vidi i da se uoče promjene i
odvedem do bolnice, nađem
reakcija da bismo ih više zainteresovali“.
Ambiciozni planovi neusklađeni s uslovima. Ova doktora koji će da im održi
primjedba se nastavlja na prethodnu: „Ja treba za 45
minuta da ih odvedem do bolnice, nađem doktora koji predavanje, i vratim ih u školu.
će da im održi predavanje, i vratim ih u školu. To je
To je nemoguće organizovati na
nemoguće organizovati na taj način“. Slični problemi
su pomenuti i od strane drugih učesnika/učesnica taj način.“
fokus grupa: „Nastavnici sa izbornim predmetima
imaju razbacan raspored“ ili „Držim blokove kod sebe i
onda dok redari podijele temperu, tu prolazi 10 minuta, i još 5 dok objasnim šta treba da se
odradi. Moram da im najavim par minuta prije kraja časa, da bi mogli da mi vrate blokove. Realno
nemamo 45 minuta časa već mnogo manje“.
Znanje nije više motivacija. Nastavnici/nastavnice primjećuju veliki problem koji se odnosi na
promjenu vrijednosti: „S druge strane, djeca su sve manje zainteresovana, spušta se kriterijum
ocjenjivanja i naši zahtjevi za određenu ocjenu, djeca sve manje posjeduju znanje“. Samim tim
primjećuju se konretne promjene u njihovom ponašanju i odnosu prema učenju: „Djeca sve
manje dolaze na sekcije i sve manje dolaze na neke školske aktivnosti.“ ili „Svi aminuju skraćeno
čitanje ili gledanje filmova, mali procenat djece stvarno čita“. Ovdje se otvara i veliko pitanje
uloge porodice u razvoju određenih vrijednosti: „Porodica ima cilj da dijete dobije ocjenu, a ne
da posjeduje znanje. Mi u starijim razredima imamo probleme s raznim ambicioznim mamama i
tatama, koji samo žele da im djeca imaju Luču, ili da su bez jedinica. Mi se osjećamo poraženim u
junu jer svake godine imamo sve lošije đake. Svi vide da se može proći lakše s manje znanja i
onda se demotivišu da uče. To ne vodi ničemu“. Gotovo isto je pomenuto i u drugoj fokus grupi:
„Mi zaključujemo da Luču treba ukinuti jer je to jedini cilj roditelja i to ne treba da bude kriterijum
znanja“.
98