evaluacija reforme obrazovanja u crnoj gori - Zavod za školstvo

Miloš Bešić, Tomislav Reškovac
potpunosti cilj reforme i čineći predmet preteškim i prezahtjevnim. Kao posljedica, učenici/učenice se
„snalaze“: „Nastavnik očigledno nije obaviješten i dešava se da obasipaju djecu ogromnim poslom koji
nije neophodan, a koji se završava tako što djeca preko telefona završavaju domaći. Isto se desilo sa
dnevnicima čitanja. Vidim da se i to rješava preko telefona, jedno dijete napiše, drugi isprepisuju. A ideja
je bila odlična, kao što su nama nekada govorili da kada nešto čitaš, zapiši ono što ti se dopada, ono što
misliš da je važno. Danas dnevnik čitanja rade roditelji, ili djeca prepisuju jedna od drugih.“
Veoma često je kao uzrok ovakvih problema identifikovan „prekid komunikacije“ između
nastavnika/nastavnica u školama i nadležnih za reforme. Ova teza je pomenuta u više navrata od strane
nekoliko sagovornika. Jedna od njih je ispričala doživljaj iz ličnog iskustva kao roditelja: „... Od razredne
na roditeljskom sastanku čujemo kako sad imamo neku reformu u školi, ali da oni sve rade po starom.“
Dakle, otklon ili prekid komunikacije u određenom obliku očigledno postoji.
Sa druge strane, ispitanici/ispitanice primjećuju da su se i sami učenici/učenice prilagodili ovim formalnim
i suštinski promašenim ciljevima reforme – „jure ocjenu ciljano, i znanje im nije prioritet“. Jedan od
ispitanika kaže: „Ocjena se juri, a dijete se ponaša poput mašine. Imam fajl koji treba da napunim za tu i
tu ocjenu, kada je dobijem, brišem taj fajl. Kad djetetu kažem da je to učilo prošle godine i dobilo peticu,
ono kaže da je to odavno zaboravilo.“ Ovakav pristup učenju posebno stimuliše, prema njihovim
mišljenjima, prenatrpanost odjeljenja gdje se ocjenjivanje pretvara u testove i brzo prelaženje gradiva da
se sve stigne. Jedan od ispitanika primjećuje: „Dešava se da ko je sposobniji da prepiše, taj dobije bolje
ocjene“. Vremena za usmene ispite nema, tako da se ovako dobijene ocjene ne koriguju, a đaci zapravo
nemaju priliku za usmeni odgovor i ne razvijaju im se sposobnosti lijepog izražavanja.
NASTAVNI PROGRAMI
Ispitanici/ispitanice primjećuju da nastavni programi nijesu rasterećeni iako je to bila početna intencija.
Udžbenici nijesu oslobođeni suvišnih činjenica, a onaj dio
koji je ostavljen nastavniku/nastavnici da sam izabere vrlo
često biva u potpunosti implementiran: „Međutim,
nastavnici su ostali u okviru starih šema. Ne možeš da radiš
onako kako si zamislio, ako se na času pokaže da te djeca ne
prate. Moraš da se zaustaviš i procijeniš kako da se ide
dalje“.
Jedna od ispitanica iznosi svoj lični primjer kao roditelja:
„Jutros sam ćerki rekla da samo najbitnije nauči, a ona mi
kaže da ne zna šta je najbitnije, a sada je u prvom razredu
srednje škole. Računala sam da je to savladala u
dosadašnjem školovanju, ali dešava se da se to iz samog
udžbenika ne može izvući“. Da bi se napravila razlika
„Jutros sam ćerki rekla da
samo najbitnije nauči, a ona mi
kaže da ne zna šta je najbitnije,
a sada je u prvom razredu
srednje škole. Računala sam da
je to savladala u dosadašnjem
školovanju, ali dešava se da se
to iz samog udžbenika ne može
izvući.“
između važnog i manje važnog, ispitanici/ispitanice smatraju da treba da se uključe stručna lica koja bi
pomogla autorima i urednicima udžbenika.
Jedan od ispitanika smatra da su „programi jako opterećeni i da je reforma zrela za reformu“. On takođe
misli da se u suštini nije mnogo promijenilo, već da su samo četvorogodišnji programi „nagurani“ u
trogodišnje. Sa ovim stavom su saglasni i ostali koji daju svoje primjere za preopterećenost programa.
157