Potpuni tekst

128 V. KAPITANOVIĆ, Kristu suobličenu vježbanje u odricanju. To vježbanje nije smjelo prestati s izlaskom iz školskih klupa, dapače ono je i imalo svoju naročitu važnost upravo u tome da se klerici naviknu da se i kasnije kao svećenici sami vježbaju u vrlinama. 409Čini se da je Antić u svom odgojnom radu pokušavao provesti upute fra Petra Grabića, zapisane na vrhu jedne stranice u Antićevoj bilježnici: Fortiter in re, suaviter in modo. 410 Posebno se, čini se, taj način odnosio na studente jake ćudi koji nisu imali zdrava suda, pa je Antić držao da se s njima treba postupati strogo kako se ne bi nametali drugima. 411 Ponekad se lagano znao i zaprijetitit klericima da će ih kazniti ako se ne poprave. 412 No, klerici se redovito nisu bojali Antićevih kazna, jer onaj tko ljubi, redovito i ne uspijeva žestoko kažnjavati. Ipak su se redovito pokoravali, ali ne iz straha već iz poštovanja.VLASTITI PRIMJERNo najprivlačiviji dio Antićeve metode odgajanja bio je vlastiti primjer. Svojim studentima prenosio je zapravo samo ono što je i sam proživljavao i tako na njih ostavljao najčešće dubok dojam iako je to katkad ovisilo i o raspoloženju studenata. Kad je jednom zgodom o 1900. obljetnici otkupljenja govorio o propetome, “iz svake riječi zapažala se njegova djetinjska, osjećajna i zanosna ljubav k Propetome. Kad je govorio o ranama, o bolima, o trpljenju, o križu, o poniženju Spasiteljevu, govorio je s posebnom milinom i žarom koji se ne da riječima izreći”.413 Učitelj moljenja i sam je molio. On je dapače znao klečati po čitavi sat pred oltarom “nepomičan, duboko sagnut, i duboko zaduben u razmišljanju”. 414Kad je držao govor studentima, njegov je govor možda bio nedovoljno učen, ali je bio “pun očinske ljubavi i zabrinutosti oko što većeg napretka svoje duhovne djece”. Toplo i ljubazno je upozoravao gojence na pogibli koje ih mogu snaći, na pogreške koje treba ukloniti, na nedostatke koje treba nadoknaditi, milo preporučivao vjeru i narod, ljubav prema Redu i bližnjemu, umiljato tražio da se potpuno predaju Mariji Majci i Presvetom Srcu i obećavao da će moliti Isusa za oproštenje što su studenti svojom ili njegovom krivnjom propustili. Takav govor, pribilježio je ljetopisac fra Petar Topić, “odaje zbilja svetu dušu, pravog oca”. 415Takav Antićev primjer djelovao je na studente i studenti su i sami koji put po njegovu primjeru osjećali Božju prisutnost. Takvo se uvjerenje može zapaziti i kod fra Nikole Gabrića da ga je Gospodin prosvijetlio i otkrio mu svoju volju. On to izražava plastično da mu je “pokazao prstom u O[ca] M[agistra]” i rekao 409 Usp. AFSM, Zapisnik sjednica asketične sekcije, I, str. 29.410 Zapis u nesigniranoj bilježnici.411 Zapis na jednoj kartici, sada u Vademecumu.412 Usp. N. Gabrić, Dnevnik, f. 17r.413 Usp. N. Gabrić, Dnevnik, f. 22r. Ipak je zanimljivo pribilježiti kako taj govor nije ostavljao na autora dnevnika, kako on sam bilježi, snažan dojam.414 Usp. N. Gabrić, Dnevnik, f. 22v.415 AFSM, Dnevnik Milovana, [28. VI. 1936.] V, 260, br. 1061.