Potpuni tekst

4. Učitelj U duhovnog života225majci i sestri, a kako je već spomenuto, u potrebi nije zaboravljao ni rodbinu. Sav njegov rad u širem značenju bio je na dobrobit narodu i domovini u kojoj je živio, premda se u spisima hrvatski narod i domovina spominju rijetko, uglavnom uz velike patnje koje su Hrvatsku zadesile tijekom II. svjetskog rata ili je spominjanje povezano uz odgoj mladih naraštaja. ČOVJEK DUHOVNE JAČINEAntićeva jakost proizlazila je iz njegove postojane vjere i gorljive ljubavi prema Bogu Ocu koji ga je obdario dobročinstvima, Kristu koji je za nj prepatio bolove križa i Duhu Svetom čija se ljubav razlila u njegovu srcu. Upravo vjerujući postojano u Božju ljubav, mogao se junački održati u kušnjama, duhovnoj suši, tami, muci i boli, kad Božju ljubav nije doživljavao osjetno, i “jednako mu saču-vati svu ljubav, svu vjernost, sve predanje i ostati s Marijom u žalosti, boli, ispod križa, vršeći svaku dužnost, posao i službu”. 145“Zakopati talenat” - isticao je - “ne priznati primljeno dobročinstvo, ne uvažavati, ne cijeniti ponuđene milosti i Božansku ljubav to je kukavičluk, nezahvalnost i prostota.” Zbog toga nije dopuštao zaustavljanje na duhovnom putu, kolikogod ono bilo teško. 146 U teškoćama je uzdizao pogled propetom Isusu. Propetog Isusa isticao je kao životni put svakom Kristovu učeniku, pa taj put nije ni sam mogao mimoići. Kristu biti sličan po križu i s njim biti propet na križu, bio je ideal njegova života. 147 U praktičnom životu to vježbanje u nasljedovanju propetog Isusa obuhvaćalo je, uz neke asketske vježbe, sjedinjenje s voljom Božjom, podlaganje Božjoj volji, prihvaćanje poteškoća, neugodnosti i trpljenja. Značilo je piti kalež životnih poteškoća, kao što ga je ispio Isus, vršeći volju Oca nebeskoga. Premda su životopisci ponekad isticali Antića i kao asketa, sudeći prema njegovim poukama, Antić nije nipošto težio prema nekim herojskim asketskim vježbama. Dapače, 148asketske vježbe za njega su imale vrijednost kao znak podlaganja Božjoj volji.Naročito se među tim vježbama često spominje radosna strpljivost. 149Odričući se ugodnosti i sebeljublja, nasljedujući Krista u siromaštvu, čineći pokoru, Antić je jačao svoju volju i svoju izdržljivost, te tako postajao athleta Christi koji je mogao ostati vjeran u kušnjama, nepokolebljiv u vjeri, jak u ljubavi i postojan u molitvi.Po naravi mekan, Antić se morao dosta vježbati da bi postigao odlučnost i jakost potrebnu u radu s odgajanicima ili da bi se ponekad mogao oprijeti shvaća-145 Usp. Antić, G. Šmit, Zagreb 19. VI. 1959. AP II/34, 9 [¢ 1, 949]: Antić M. Antolović, 3. VIII. 1964, AP III/2, 11 [¢ 6, 20]: “U tim časovima pogledajmo Isusa u Getsemaniju, na križu, kad je bio od svakoga ostavljen i dapače napušten od svoga Oca Nebeskoga. U tim časovima On jednako moli, jednako ljubi, vrši volju Oca Nebeskoga i Boga zove svojim Ocem i u ruke njegove polaže duh svoj.”146 Usp. Antić M. Baturić, Makarska, 26. IV. 1946. AP III/5, 6 [¢ 6, 41].147 Usp. Antić M. Antolović, [Duhovne upute] bez datuma, AP III/2 [¢ 6, 6];; Antić M. Baturić, Makarska, 9. VII. 1947. AP III/5, 21 [¢ 6, 60].148 Antić M. Antolović, 3. VIII. 1964, AP III/2, 11, [¢ 6, 19].149 Antić M. Baturić, Makarska, 17. II. 1948. AP III/5, 27 [¢ 6, 68];; 8. VIII. 1948. AP III/5, 31 [¢ 6, 70].